Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u Hrvatskoj živi 429.421 osoba s invaliditetom što čini 9,7% stanovništva. Od tog broja su 183.524 žene, što znači da su 8% žena u Hrvatskoj osobe s invaliditetom.
Ovim člankom kod čitatelja želim što je moguće znatnije umanjiti predrasude o životu, pravima i dokazivanju uopće, žena, osoba s invaliditetom, naspram onih koje vidljivi ili primjetan hendikep ne moraju stavljati ispred svoje sposobnosti, stručnosti pa čak i osobnosti.
Naime, netko je pametno primijetio kako su žene s invaliditetom trostruko diskriminirane, prvenstveno kao žene među muškarcima, gdje su razlike u ljubavnim vezama između žena s invaliditetom i muškaraca bez invaliditeta te obratno, postojane šezdeset naprema četrdeset posto u korist muškaraca (što će reći da su žene tolerantnije prema invaliditetu i osobama koje ga možda i posjeduju), zatim kao osobe s invaliditetom među ostalima te kao žene s invaliditetom naprema ostalim ženama.
Društvena diskriminacija po spolu pojačana je kada joj se pridodaju i osobne karakteristike kao što su etnička pripadnost, dob, stupanj obrazovanja, postotak invaliditeta.
U posljednje se vrijeme dosta čini kako bi se umanjila neravnopravnost spolova, a samim time i neravnopravnost žena s određenim stupnjem invaliditeta. Provode se različite studije, ankete i istraživanja, ali uvijek zastanemo na samoj praktičnoj primjeni.
Vrlo je zanimljiva činjenica da nema pravila tko i na kojim mjestima može diskriminirati ženu s invaliditetom.
Dakle, nije nužno da će žena, a nadasve ona s invaliditetom doživjeti neki oblik ponižavanja ili diskriminacije od onog profila ljudi i zajednica društva koje su niže ili neobrazovane, ili pak od onih struktura društva koje zbog nezainteresiranosti možda nemogućnosti ili nečeg trećeg ne znaju puno o tome kako i na koji način se odnositi prema osobi koja ima određenu nesposobnost. Vrlo je česta primjedba žena s invaliditetom da neki oblik diskriminiranja doživljavaju u vrlo učenim strukturama društva.
Dakle, znamo što nam je činiti. Jednostavno moramo slušati, čuti i naučiti o osobama s invaliditetom. Nije to ni malo teško, ukoliko ćemo se rukovoditi osobnim primjerom.
Svi smo mi ljudi, imamo želje, slabosti, potrebe – svaka od njih je posebna i drugačija od onih koje ima naš prijatelj, pa tako i osobe s invaliditetom imaju svoje potrebe, želje i vjerujte mogućnosti. Razlika je samo u specifičnostima njihovih potreba koje su izazvane određenom vrstom hendikepa.
Želim skrenuti pozornost na učestale pogreške za koje doista ne bi trebalo biti mjesta u današnjem informiranom društvu.
Komunikacija je vjerojatno najčešći problem, pa tako često i sama doživim problem u komunikaciji od strane vrlo obrazovanih pojedinaca/inki. Čest je slučaj da će se liječnik/ica, službenik u banci ili službenica, ili pak neka druga osoba na radnom mjestu prema slijepoj osobi obraćati sa ti a ista je možda i starija od nje same ili se uopće ne poznaju. Nije rijetkost da će stomatolog/inja za probleme koji se tiču zubobolje pitati pratnju slijepe osobe, a ne nju samu koja taj problem ima. Uostalom to smo mogli čuti, vidjeti i naučiti kroz reklamne spotove koji su bili rađeni na tu tematiku i zbog rješavanja takvih barijera. Kod žena je taj problem vrlo specifičan, jer češće i više trebaju surađivati sa liječnicima, službenicima a zbog svih tih barijera komunikacija im je otežana.
Dakle, takve situacije najčešće su u javnim institucijama i prostorima, gdje se susreću osobe s invaliditetom i one bez. Dakle, savjet svima: u komunikaciji s hendikepiranom ženom, ponašajte se normalno kao i sa onim ženama koje ga nemaju i biti će lakše i vama koji niste invalidi i onima sa tim predznakom.
Ukoliko više neću biti oslovljavana sa “ti” od strane nepoznatih osoba koje rade u javnim poslovima ili se službenici neće prvenstveno obraćati mojoj pratnji, a rješavat će moj slučaj, shvatit ću to kao kompliment i biti sigurna da ste članak pročitali.
