{slika}
O našim nadama za ženskom predsjednicom govorimo od … pa od kad se sjećam. I većinu toga vremena, kao i svaki drugi dugo iščekivani san, ni ovaj nije doživio stvarnost.
Za početak, politička je arena uvijek bila prepuna muškaraca koji su imali priliku steći više iskustva, za razliku od ženskih kandidata kojima nije bilo tako lako progurati se – fenomen kojeg su Rebecca Deen i Victoria Farrar-Myers, profesorice političkih znanosti Sveučilišta u Texasu, nazvale Pipeline Theory (teorijom cjevovoda): napori žena da dođu na položaje postali su značajni u posljednjih dva ili tri desetljeća, objasnile su profesorice za sveučilišne novine, “trebalo im je dugo da dođu do cilja” na zasluženim pozicijama.
Sve se to nedvojbeno promijenilo 2008. godine kada je Hillary Clinton bila nadomak predsjedničke nominacije Demokratske stranke. Uspjeh bi možda bio bolji da se nije natjecala protiv kandidata koji je također pokušao promijeniti povijest. Ali i bez pobjede, Hillaryn veliki skok u predsjedničkoj utrci potvrdio je značajan val ženskih političarki diljem Amerike. Dok su danas žene na samo 97 od 535 mjesta u Kongresu (18,1%) važno je sagledati njihov put: prije samo deset godina zastupljenost žena u Kongresu činila je samo trećinu njihove sadašnje zastupljenosti i od tada su njihovi dobitci vidljivi i u usponu.
Zašto su druge zemlje izabrale ženske vođe, dok Amerika nije? To bi, začudo, moglo imati neke veze s našim političkim sustavom. Kako je primijetio Cokie Roberts, politički komentator, žene su dobile najviše dužnosti u zemljama s parlamentarnim sustavom. “Postaneš vođa svoje stranke, i stranka bude izabrana”, rekao je Roberts, “a taj je glas jednostavnije osvojiti, od onog jednog kojeg mi imamo za predsjednika SAD-a.”
S pogledom usmjerenim na 2016. godinu, može li se zaključiti kako Hillary Clinton želi predsjedništvo, ili barem nominaciju svoje stranke? S jedne strane, kao što je nedavno primijetila Arianna Huffington, “za cijelu jednu generaciju Hillary je bila prvi primjer uspješne žene – njezina radna etika, sposobnost, njezina volja i želja da bude uspješna u svakom pogledu, što se očitovalo i u njezin aspiracijama za Bijelu kuću. Ali treba misliti i na druge političarke, u obje stranke, koje su, inspirirane primjerom Hillary Clinton, počele raditi strategije svojeg dolaska u Ovalni ured.
Može li Demokratska senatorica iz New Yorka, Kirsten Gillibrand, koja je 2000. godine pomogla Hillary Clinton osvojiti poziciju na kojoj je sada, nadmašiti svoju prethodnicu u utrci za zlato? Može li Nikki Haley, republikanska guvernerka Južna Karoline – čije je se ime kratko spominjalo 2012. godine kao moguće potpredsjednice Mitta Romneya – slijediti zahtjeve svoje stranke za temperamentnijom politikom i postaviti se kao vođa čopora? Ili najbolje izglede ima netko izvan glavnoga grada i države, kao što je glavna kalifornijska odvjetnica Kamala Harris, koja je zbog svoje snažne borbe za vlasnike kuća pod hipotekama postala privlačna kandidatkinja u nacionalnoj politici?
Mogućnosti ženskih kandidatkinja su beskonačne. Napokon!
Pregledali smo dugačak popis potencijalnih predsjedničkih aspirantica, žena čija su se imena spominjala više puta nakon izbora u studenom, i smanjili ga na njih dvanaest za koje mislimo da imaju najveću šansu za pobjedu.
Je li prerano reći da ove žene imaju stvarnu šansu i da se ne može pojaviti puno drugačiji favorit? Sjetite se Billa Clintona 1992. No, morate negdje početi, zar ne?
Bacite pogled na naš popis i recite nam što mislite. I, naravno, kao i uvijek, uključite imena onih koje smo mi izostavili. Za žene diljem svijeta ovo je jedna od onih situacija u kojoj više znači bolje.
Prevela i prilagodila: Mirna Šimunović
