Sigurno ste uočile/i da Ministarstva, Agencije i ine državne institucije često organiziraju razne konferencije sa zanimljivim temama. Nažalost, nakon istih ostaju samo štura izvješća, tko je govorio, eventualno sažetak i ponekad pokoje obećanje (o osnivanju radne grupe vezano uz dotičnu problematiku…).
A vi bi tako rado pročitale/i kome se pljeskalo, tko je bio zanimljiv, tko je bio nekonkretan i neslušljiv, kakav je bio sastav publike, tko je na visokom položaju u ministarstvu i ne razumije engleski pa ima slušalice i ostale pikanterije (doduše nakon konferencija se ne mogu pročitati ni zaključci ni prijedlozi za daljnje korake, al’ o tom poslije…).
Evo, pokušati ću približiti vam djelić atmosfere sa Konferencije o prevenciji nasilja među djecom i mladima pod nazivom “Nacrtaj mi osmijeh-gradimo svijet bez nasilja”.
Konferenciju je organiziralo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, 15. svibnja u prostorima Ministarstva.
Prvo što me zaintrigiralo bio je naziv Konferencije “Nacrtaj mi osmijeh”. Nije mi bilo baš najjasnije što bi to značilo? Da odrasli trebaju djeci nacrtati osmijeh? Da se ona sama ne mogu nasmijati ili da se nemaju zašto smijati? Da djeca ne znaju kako osmijeh izgleda pa im ga netko treba nacrtati?
Da ne kažem da me spominjanje crtanja podsjetilo na izvrstan spot o rodno uvjetovanom nasilju iz kampanje “Šutnja nije zlato” u kojem djevojčica u prvom kadru viče “Hoćeš da ti nacrtam, hoćeš da ti nacrtam?” (djevojčica lutkama imitira način na koji otac zlostavlja majku). Brrr.
Naziv definitivno jest višedimenzionalan i mogao bi se iščitati na različite načine al’ nećemo sad o tome, vratimo se mi sadržaju konferencije kao takve.
Konferenciju je otvorio prof.dr. sc Dragan Nečujemstudente Primorac, naglasio je važnost javne i stručne rasprave o problemu nasilja među djecom i mladima te pozdravio sve nazočne kolege (u publici je bilo 90% žena).
Prvo izlaganje je održao profesor Mark T. Greenberg sa Sveučilišta u Pennyslvaniji. Autor je govorio o strategijama prevencije nasilja i o uspješnim te neuspješnim programima. Jedan od uspješnih je PATHS (Promoting Alternative Thinking Strategies). Taj program je osmišljen radi promicanja emocionalne kompetencije, mogućnosti izražavanja, razumijevanja i reguliranja emocija. Kaže da metoda polučuje uspjehe diljem svijeta, a program se provodi i u dvije škole u Istarskoj županiji.
Osim što je iznio zanimljive podatke i samo izlaganje je bilo dinamično, pokušao je i raznim pitanjima uključiti druge kolege/ice, al’ eto, bio je početak konferencije ovi potonji nisu bili još spremni na participaciju.
Ali zato je tu bio Branimir Bilić da malo uzburka duhove. Jamačno se čudite kakao je to autor i voditelj turbo oko pononoćnih uspješnica kakve su Znakovi vremena, Misli 21. stoljeća te Lica Nacije, uspio uzburkati duhove i animirati sudionike/ice Konferencije?
Vrlo lako, napao je čeljad iz medijskih kuća!
Naime, B.B. je bio moderator okruglog stola o ulozi medija i njihovom doprinosu u prevenciji nasilja među djecom i mladima.
Počeo je ravno u glavu, upitavši novinarku iz jednog dnevnog lista “A kada ćete vi na naslovnici objaviti sliku nasmiješenog djeteta, umjesto onog koje je počinilo zločin?”. Novinarka se jadna sva zbunila, nije to očekivala, pa se počela izvlačiti “Ali znate, pa evo, mi smo, nedavno baš popratili jednu akciju o kreativnosti mladih…”. Ali B.B.-u to nije bilo dovoljno pa je krenuo prema drugim medijima “Zašto su vam te i te emisije u prime time-u, zašto vam je crna kronika glavna tema…?”.
Odgovori predstavnika medija su bili očekivani “Mi smo samo odraz društva, prenosimo ono što društvo radi, pa ne mislite da valjda da krijemo informacije od ljudi…”, etc, etc.
Onda su krenula i pitanja iz publike “A zašto su vam te i te emisije u prime time-u a ne neke druge?” A ovi iz medija će “Pa mi od toga živimo, ne možemo staviti u atraktivan termin ono što se malo gleda, odoše nam sponzori a mi na burzu.”
Jedan od urednika je imao čak i moment iskrenosti pa rekao “Evo, ima nekih emisija na mojoj televiziji ali ja ne dam svojoj djeci da gledaju takve sadržaje”.
Prema njemu, roditelji su ti koji bi trebali paziti što i kada djeca gledaju, a mediji nude ono što se traži. Također je došao na tapetu i kako kažu najčitaniji dnevnik, koji ima i svoju džabe verziju u popodevnim satima (evo pomoć a da ga ne reklamiramo, na zadnjoj stranici uvijek imaju obnaženu gospođu). Kako to izvještavaju, samo im je skandal važan, a onda se uključio u obranu kolega sa televizije i rekao da su oni skupa provodili akciju kojom su pomagali djeci.
Na kraju zaključka nije bilo, svi su se složili da je prevencija nasilja jako bitna i da je korisno da su se po prvi put predstavnici medija okupili u velikom broju i razgovarali o tako važnoj temi. Bar nešto.
I naravno moderator je apelirao ako bi bar jedan put Lica nacije mogla ići u ranijem terminu. E to se zove lobiranje na visokoj nozi.
Ovako žustra rasprava u koju su se uključili i profesori/ice, ravnatelji/ice, bila je pravi mamac da se ostane i na drugom dijelu Konferencije.
U drugom dijelu je bilo nekoliko ex cathedra izlaganja, suhoparnih, onda jedno i to završno, dozlabogadosadno sa natruhama patetike, njih ne budem spominjala.
Ali zato su tu bile dvije profesorice, Gordana Buljan Flander iz Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba i Lidija Arambašić sa Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta.
Tema prvog izlaganja je bila “Nasilje u obitelji – čemu djeca svjedoče i što doživljavaju”.
Znam da vas ne zanima, ali imam problem sa terminima “nasilje u obitelji, obiteljsko nasilje etc..”. Odnosno, smeta me kad se nasilje opisuje lokacijski a da se ne identificira i imenuje tko najčešće vrši to nasilje te da se objasni sociokulturni kontekst u kojem se to nasilje događa.
Kad se kaže “obiteljsko nasilje” onda to valjda bolje opisuje ono mnoštvo situacija kada su bake zlostavljačice, znate ono nacugaju se likera u Gradskoj kavani koji im u kombinaciji sa Zvonkom Špišićem i Ivicom Šerfezijem pobudi emocije, pa im po povratku kući pukne film i naravno postanu neuračunljive i agresivne. Pa onda ujne/tetke/strine, te isto znaju biti opake, pogotove ove koje se bave čudnim sportovima, zabilježeno je više slučajeva kada bi izgubile utakmicu, softball je u pitanju, pa sa onom letvom tj. palicom obilazile obitelj, prvo bi otišle u bratovu kuću, pa onda u sestrinu…bolje da ne pričam što je bilo dalje…
Al, to je tema za neku drugu raspravu.
Autorica je iznijela podatke iz raznih istraživanja koja pokazuju kako postoji jasna veza između fizičke zlostavljanosti i antisocijalnih ponašanja mladih. Nadalje je utvrđen i značajan utjecaj bračnih konflikata i visokokonfliktnih razvoda braka na djetetova antisocijalna i agresivna ponašanja. Osim toga, pokazalo se u istraživanjima da je za predviđanje nasilnih ponašanja djece i mladih, bračni status manje važan od međusobnih sukoba roditelja.
Zaključak, sistematična prevencija je učinkovitija od reakcija na pojavu samog problema a postojanje zaštitnih faktora (topao i brižan odnos sa najmanje jednom odraslom osobom, izloženost pozitivnim očekivanjima, prosocijalna ponašanja roditelja…) pomaže mladima ako su i bili izloženi višestrukim rizičnim faktorima da ipak ne razviju nasilne i antisocijalne oblike ponašanja.
I na kraju, iako nije bila posljednja izlagačica, sjajno je sumirala i detektirala svu kompleksnost problema i na zanimljiv način je predstavila nazočnima.
Prvo je izrazila podršku studentima/icama sa ponosnog i blokiranog Filozofskog, pljesak u publici je bio polovičan, a ministar je već odavno zgibao iz sale.
Naslov njenog izlaganja je bio “Zašto se prevencija lako izgovara, teže definira, a još teže provodi?”.
Naglasila je da se ne razmišlja uvijek dovoljno o razini prevencije, od opće do inducirane, te se preventivno radi sa djecom i mladima a nedovoljno sa odraslima, koji oblikovanjem i održavanjem “nepovoljnoga” vrijednosnog sustava, slabim zastupanjem osobne odgovornosti i nedovoljnim preuzimanjem odgovornosti za odnos, zapravo potiču i/ili podržavaju nasilne oblike ponašanja djece i mladih.
Također je problematizirala odnos raznih ministarstava prema problemu nasilja i nemogućnost njihove koordinacije, projektnoj usmjerenost raznih programa prevencije, primjerice jedne sezone se nosi “prevencija ovisnosti” i štogod radili morate ubaciti bar koji gram.
Problematičan je i način komunikacije sa ministarstvima koji često imaju odgovor “Nemamo novaca”, bez da jasno, glasno i iskrenu kažu “Imamo novaca za to i to, za ovo drugo nemamo jer smatramo da nije prioritet i baš nam nije nešto posebno bitno”.
Izravno, iskreno i konkretno, a kako bi i drugačije kad je sa Filozofskog?!*
Summa summarum konferencije, bitno je bilo otvoriti temu prevencije nasilja među djecom i mladima, okupiti razne stručnjake i stručnjakinje, medije i zainteresiranu javnost, razmijeniti iskustva, možda čak i napisati neke preporuke, tko zna?
A što sutra, da li će i dalje naslovnice novina biti crne, prime time emisije negledljive za djecu urednika a Lica nacije oko ponoći?
Ili je pak važnije pitanje koliko će ratova, kraljeva, osvajanja i poginulih biti u udžbenicima povijesti za iduću školsku godinu?
A na to bi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa trebalo imati odgovor.
*autorica ovog teksta ponosna je vlasnica diplome Filozofskog fakulteta, op. ur.
