‘Ormari su za odjeću a ne za ljude’, prva u nizu tribina ‘Roza hipnoza’ u organizaciji Zagreb Pridea i kluba Booksa, održana je u petak, 22. veljače.
‘Roza hipnoza’ zamišljena je kao ciklus tribina na kojima će se obrađivati i raspravljati o najrazličitijim LGBT temama.
Tema ovoga petka bila je autanje, coming out ili izlazak iz ormara, a među sugovornicima su se našli Dražen Ilinčić, novinar HRT-a i jedna od prvih ‘aut’ javnih ličnosti, Iva Žegura, psihologinja i autorica knjige Coming out, Matea Popov, aktivistkinja Zagreb Pridea i Marta Šušak, jedna od protagonistkinja Mime i Marte – aktivističkog ljubavnog filma.
Zašto je autanje bitno i što znači biti aut?
Najprije, kao što je Iva Žegura ustanovila, bilo kakvo skrivanje nije zdravo za psihu pojedinca. Seksualno opredjeljenje dio je identiteta, a nijekanje istog vodi samo do generiranja niza laži.
Vodeći se rečenicom ‘Ako nas nema, ne postojimo’, postaje vidno da autanje ima političku važnost jer je zajednica koja nije društveno vidljiva jednostavno marginalizirana.
Ipak, autanje je i individualna stvar jer ovisi o nizu psiholoških i socijalnih komponenti koje se razlikuju od osobe do osobe i nikad se neće moći nabrojiti i objasniti.
Činjenica je da ostanak u ormaru šteti koliko homoseksualnoj, toliko i heteroseksualnoj zajednici. Homoseksualnoj u kontekstu smanjene vidljivosti, a heteroseksualnoj u kontekstu stvaranja boljeg i tolerantnijeg društva.
Ipak, osoba koja ostaje u ormaru u konačnici najviše šteti sama sebi te smatram da bi odluka o autanju trebala biti isključivo individualna jer nikada nećemo moći znati koliko rizika autanje nosi u svakom pojedinačnom slučaju.
Možemo i jednostavno biti optimistični pa na ostanak u ormaru gledati kao na fazu u životu. Neki se autaju s 12 godina, neki s 18, a nekima treba pola životnog vijeka da izađu iz ormara. Kako god, trenutak autanja bi trebao biti isključivo njihova odluka, a ne posljedica društvenog pritiska bilo koje od zajednica.
Što uopće podrazumijevanja čin autanja? Znači li to svoj seksualni identitet iznijeti najbitnijim ljudima u životu, uskom krugu poznanika i prijatelja, roditeljima? Znači li to biti aktivist ili aktivistkinja za prava i medijski izaći iz ormara kao što je to učinio Dražen Ilinčić? Činjenica jest da većina pripadnika/ca homoseksualne zajednice nikada neće biti u kontaktu s medijima, kao što je činjenica da su potrebne određene karakteristike ličnosti kako bi netko bio aktivist ili aktivistkinja. Umanjuje li činjenica da je neko introvert čin njegovog ili njezinog autanje?
Ostaje nam činjenica da autati se u principu znači slobodno izražavati svoj seksualni identitet, a na osobi je da odluči kome, gdje i kad.
‘Ormaruša’ kao pejorativ
Dijelom rasprave bio je i termin ‘ormaruša’ za kojeg se ustanovilo da je pogrdan naziv za osobu koja nije autana, koja je ‘u ormaru’. Mislim da takvi termini, kao vidno osuđivanje nečijeg načina života, mogu sam prolongirati moment nečijeg autanja. Ako je na nečije neizlaženje iz ormara utjecala socijalna opresija koju svi osuđujemo, nije li jednako tako vid socijalne opresije osuđivati nekog zbog odabira života u ormaru? Bitno je samo ustanoviti koliko je ostanak u ormaru faza u životu koju svi kad tad prođu, a koliko je održivo kao modus vivendi.
A što kad netko nema živaca?
Usred rasprave o važnosti autanja za homoseksualnu zajednicu, pojavio se stav za kojeg smatram da mu nije mjesto na tribinama ove vrste. Stav je to moderatora rasprave, Gordana Duhačeka, koji je izjavio da on nema živaca družiti se s ljudima koji nisu autani. Tome nije mjesto na raspravi koja, u jednoj od interpretacija važnosti ‘Roze hipnoze’, ima za cilj potaknuti ljude da se autaju, osnažiti ih, objasniti im beneficije, pružiti informacije, objasniti im da neće uvijek naići na neodobravanje okoline i osuđivanje. Izjave poput te mogu ih samo obeshrabriti i usaditi im još jedan strah – od neodobravanja homoseksualne zajednice zbog njihovog načina života u ormaru.
Sva sreća da je jedina reakcija publike u Booksi bila intenzivno kolutanje očima.
