Na 40-u godišnjicu legalizacije pobačaja, doktorica Linda Prine objašnjava kako je pobačaj dio osnovne i trajne brige za pacijentice.
22. siječnja obilježena je 40-a godišnjica sudskog procesa Roe protiv Wade pred američkim Vrhovnim sudom, koji je rezultirao legalizacijom pobačaja u Sjedinjenim Američkim Državama. Samo godinu dana ranije, 1972., isti je sud legalizirao korištenje kontracepcije za nevjenčane parove. Oni koji su u to vrijeme bili u kasnim tinejdžerskim godinama još se uvijek živo sjećaju straha od trudnoće jer nije bilo adekvatne kontracepcije kao i straha da će trebati pobačaj, koji je tada bio ilegalan. Ali se isto tako sjećaju i tih prvih slatkih godina reproduktivne slobode.
Doktori i doktorice poput Linde Prine, koja se bavi obiteljskom medicinom, sjećaju se tog vremena nakon legalizacije pobačaja, kad su pobačaji bili svima dostupni, barem u užem New Yorku. “Kad sam 70-ih godina bila kirurška sestra, na svakom su operativnom zahvatu, uključujući i pobačaje, bile prisutne dvije medicinske sestre i anesteziolog. I to čak u bolnicu u vlasništvu katoličke crkve!” No do 1980-ih, kad je Prine postala liječnica i odrađivala pripravnički staž, podučavanje tehnici izvršavanja pobačaja bačeno je u “napušteno krilo bolnice” bez prisutnog pomoćnog bolničkog osoblja.
Prine shvaća da su aktivistkinje za žensko zdravlje imale najbolje namjere kad su otvorile neovisne klinike diljem zemlje kako bi ženama kojima treba pobačaj osigurale specijaliziranu pomoć u pozitivnom okruženju. Međutim, marginalizacija pobačaja kao važnog dijela medicinske skrbi za pacijenta omogućilo je medicinskim školama i bolnicama da ne podučavaju tehnici izvršavanja pobačaja. Kako su klinike bile napadane, rezultiralo je i ubojstvima medicinskog osoblja 1990-ih godina, postalo je sve teže naći educirane doktore i doktorice kao i pomoćno osoblje koje bi moglo obaviti pobačaj.
Prine samu sebe smatra sretnicom jer je imala prilike biti učenicom mnogih hrabrih doktora kao što je William Rashbaum, legendarni ginekolog iz New Yorka. Prine je odlučila da će svoje studente i studentice podučiti tehnici izvršavanja pobačaja te ih učiniti pristupačnijima pacijenticama tako da pobačaji opet postanu dio osnovne brige za pacijenticu. Prošle je godine dobila nagradu udruge Physicians for Reproductive Choice and Health (udruženja liječnika i liječnica za reproduktivno zdravlje i izbor u SAD-u) za pružanje izvrsne usluge pobačaja i inspiraciju kolegama i kolegicama, stažistima i stažisticama te studentima i studenticama medicine.
Po podacima koje je objavio Guttmacher institut, gotovo svaka treća žena u Americi će napraviti barem jedan pobačaj do 45-e godine života. To jasno ukazuje na to da je pobačaj dio reproduktivnog života mnogih žena. Reproduktivni život žena sadrži većinu, ako ne i sve od sljedećih faza: trudnoća, spontani pobačaj, porod, neplodnost, pobačaj i menopauza. Ordinacija Linde Prine, uz upale grla, istegnute mišiće i godišnje sistematske preglede, pruža i njegu na svim ovim područjima. Ovakvu vrstu brige naziva “brigom usredotočenom na pacijenticu”. Brine se o više generacija jedne obitelji od rođenja pa sve do smrti. Uz to, nadzire zdravstvenu skrb za žene u mreži zdravstvenih centara na širem području New Yorka, što joj pruža uvid u mnoge razloge zbog kojih žene zatraže pobačaj.
“Ako zaista želimo pomoći u stvaranju zdravih obitelji”, rekla je Prine,”moramo omogućiti ženama da stvore te obitelji kad su spremne na to”. Prine je vješta doktorica s mnogo godina iskustva.
Ali, Prine je jedinstvena u svom polju zbog načina na koji bilježi priče iz svoje interakcije s pacijenticama. Kako bi povećala podršku za pristupačniji pobačaj, ona priče dijeli na službenim sastancima s kolegama i kolegicama, pred zakonodavcima i zakonodavkama, i posebice na mailing listi koju je pokrenula kako bi ojačala suradništvo doktora i doktorica obiteljske medicine i studenata i studentica medicine. “To nam daje snage”, kaže Prine, “posebice kolegama koji žive u dijelovima zemlje gdje pobačaj nije dobro prihvaćen i koji time svaki dan riskiraju svoju sigurnost”.
{slika}
Jedna od tih priča je priča o 43-godišnjoj majci dvoje djece koja boluje od dijabetesa i visokog krvnog tlaka i čija je zadnja trudnoća bila puna komplikacija. Doktorici Prine dovela ju je njezina sestra, koja je i sama pacijentica doktorice Prine, bez znanja njezinog muža. “Da je rekla svom suprugu da želi napraviti pobačaj, to bi bio kraj njihovog braka. Ali, da je nastavila s trudnoćom riskirala bi svoje zdravlje a vjerojatno i svoj život.” Prine joj je pomogla riješiti se osjećaja sebičnosti i izvršila pobačaj.
Druga priča je o 33-godišnjoj ženi kojoj je ovo bila prva trudnoća. U to vrijeme radila je 2 posla, bila zaručena te se planirala vjenčati u narednu godinu dvije, ali u tom trenutku nije se mogla nositi s trudnoćom. Htjela je pobaciti čim je saznala da je trudna, ali je njezin ginekolog otezao dajući joj netočne informacije kao što su upozorenja da bi pobačaj mogao uzrokovati neplodnost. Nakon što je shvatila da mu više ne može vjerovati, potražila je pomoć kod doktorice Prine. Napravila je pobačaj te se potom odlučila za unutarmaternični sustav kontracepcije (IUD) te ostala pacijentica doktorice Prine. “Jedno je biti protiv pobačaja i ne ih obavljati u svojoj ambulanti, ali namjerno sabotirati namjere pacijentice da napravi pobačaj dajući joj krive informacije ili je pak tjerati na udaju je vrlo neprofesionalno”, rekla je Prine.
Treća je priča o tinejdžerici koja je htjela završiti srednju školu i postati medicinska sestra. S njom je na pregled nakon pobačaja i umetanje unutarmaterničnog sustava kontracepcije došla njezina majka. Držala ju je za ruku i rekla koliko je ponosna na svoju kćer. “Smatram da većina majki podupire svoje kćeri u njihovoj odluci, čak i ako nisu sretne zbog činjenice da su im kćeri seksualno aktivne. To izgrađuje posebnu povezanost majke i kćeri koju mi, kao doktori, poštujemo”, rekla je Prine.
Ili priča o uznemirenoj majci koja je došla na pregled sa svojim 15-mjesečnim djetetom i pritom zatražila test za trudnoću. Kad je saznala da je trudna, zaplakala je. Kad joj je Prine objasnila da joj može pripisati tabletu koja će izazvati grčeve i krvarenje i time prekinuti trudnoću, majka je opet zaplakala, ali ovaj put od zahvalnosti.
“Velika je stvar to što činimo za žene”, kaže Prine. “Ali s medicinskog stajališta, to ne bi trebala biti velika stvar. Trebalo bi biti samo rutinski dio našeg posla.”
Prine ima tu sreću što radi u saveznoj državi koja nije donijela restriktivne zakone o pobačajima koji bi predstavljali ogroman teret za doktore i doktorice i ambulante koji ženama nude osnovnu brigu o reproduktivnom zdravlju. Rekordnih 92 takvih zakona je doneseno u Americi 2011. godine, a 2012. je donesen ih je tek nešto manji broj. Elizabeth Nash, koja radi u Guttmacher institutu te prati trendove u reproduktivnoj brizi za pacijente, upozorava da “svi znakovi upućuju na to da nas čeka još jedna godina u kojoj će zakonodavci i zakonodavke pokušati limitirati pravo na i pristup pobačaju”.
Važno je da SAD stalno bude na oprezu i da zauzda ovaj val napada na pobačaje. Sudovi, zakonodavci i vladine organizacije, kao i medicinske institucije, mjesta su za pozitivnu propagandu. Aktivisti i aktivistkinje koji se zalažu za pravo žena na izbor (pro-choice) i dalje štite prava dobivena u sudskom procesu Roe protiv Wade. Mlađe generacije doktora i doktorica zahtijevaju trening u provođenju pobačaja, što je dobra stvar jer SAD očajnički treba više doktora i doktorica koji bi izvršavali pobačaje.
Doktori i doktorice koji obavljaju pobačaje vode, kako je Prine naziva, beskonačnu bitku. Trebalo bi im odavati počast svaki dan, ne samo na obljetnicu sudskog procesa Roe protiv Wade. Ambulante obiteljske medicine u malim gradovima i siromašnijim dijelovima velikih gradova mogle bi biti efikasna mjesta za uključivanje kontracepcije i pobačaja u osnovnu brigu za pacijente. Doktori i doktorice opće prakse kao što je Linda Prine, možda čak i bolje od bilo kojeg drugog pristupa, ukazuju na to da su pobačaji dio osnovne i kontinuirane brige za žensko reproduktivno zdravlje i zdravlje čitavih obitelji.
Prevela i prilagodila: Mateja Šartaj
