Pedagozi/inje prevencije seksualnog zlostavljanja žele da djeca shvate kako “intimni dijelovi” tijela trebaju biti nepristupačni drugima. Ali također žele da djeci bude ugodno koristiti ono što lingvisti/kinje nazivaju “standardnim” dijalektom za te dijelove, umjesto eufemizama i kolokvijalizama.
Jednog vedrog jutra krajem ožujka, Kate Rohdenburg, pedagoginja za prevenciju seksualnog nasilja, sjedila je prekriženih nogu na podu učionice prvog razreda. U svojem je naručju držala dvije plastične lutke, jednu smeđu, a drugu bež, svaku s vlastitom minijaturom platnenom pelenom.
U prvih trideset minuta svoje lekcije, Rohdenburg je već obradila nekoliko temeljnih pojmova prevencije seksualnog zlostavljanja djece – pristanak, empatiju, pravo na tijelo, privatnost.
“Koji su dijelovi tijela isti?” – upitala je Rohdenburg dvadeset i dvoje šestogodišnjaka/kinja koji/e su se komešali oko nje.
“Lice!”, “Nos!”, “Trbuh!”, “Usta!”, “Nožni prsti!” – dovikivala su djeca.
“Svi imamo srce!” –viknulo je jedno dijete.
“Oboje imaju penise!” – uzviknulo je drugo, izmamivši provalu ushićenog cerekanja.
“Stvarno?”, upitala je Rohdenburg. “Imaju li svi penis?”
“Neeee!”, odgovoriše djeca kroz smijeh, no s dozom skeptičnosti.
U posljednjih godinu dana Rohdenburg, koja radi u New England’s Upper Valley, regiji koja okružuje granicu između New Hampshira i Vermonta, izgovorila je riječi “penis” i “vagina” u učionicama državnih škola pred više od 500 djece, od vrtićke do srednjoškolske dobi. Izgovorila je riječi “penis” i “vagina” i pred njihovim učiteljima/icama i roditeljima, njihov gotovo 400. Kao dio rastućeg pokreta za implementaciju prevencije zlostavljanja u školama i drugim organizacijama koje uključuju mlade, Rohdenburg i ostali pedagozi/inje vjeruju kako je upravo podučavanje onoga što lingvističari/ke nazivaju “standardnim” terminima za dijelove tijela, umjesto eufemizama i kolokvijalizama, od velike važnosti. Kako ističe Laura Palumbo, stručnjakinja za prevenciju u Nacionalnom centru za seksualno nasilje (National Sexual Violence Resource Center (NSVRC)), učenje djece anatomski ispravnih termina, na odgovarajući način prema njihovom uzrastu, promiče pozitivnu sliku o njihovom tijelu, samopouzdanju, komunikaciju između djeteta i roditelja, obeshrabruje počinitelje, a u slučaju zlostavljanja pomaže djeci i odraslima provođenje otkrivanja i proces forenzičkog intervjua.
Unatoč dokazima o pozitivnoj vrijednosti, riječi mogu ponekad izazvati nevolje. Dva tjedna nakon što je Rohdenburg u ožujku održala predavanje, kako to nalaže novi državni zakon, profesor biologije u državnoj srednjoj školi u Idahu, upotrijebio je termin “vagina” u jednom od svojih predavanja. Nekoliko roditelja podnijelo je prijave protiv profesora Tim McDaniela i on se sada nalazi pod istragom. U lipnju prošle godine, Lisa Brown, zastupnica države Michigan, izopćena je iz Zastupničkog doma u Lansingu nakon što je upotrijebila termin “vagina”. Jedna pedagoginja prevencije seksualnog nasilja u Novoj Engleskoj ispričala je priču o majci koja je otkrila kako je njezina kćer, učenica prvog razreda, u školi naučila riječ “penis”. Majka je svoju kćer ispisala iz škole. “Upropastili ste njezinu nevinost”, vikala je školskoj savjetnici.
Ipak, dok slučajevi poput ovih dospjevanju na naslovnice, pedagozi/inje sve više vjeruju, a roditelji sve više prihvaćaju, da podučavanje i korištenje jednostavnog i preciznog jezika za opisivanje ljudskog tijela može pomoći djeci da žive zdravije. “Potrebno nam je da odrasli budu partneri u podučavanju zdravog seksualnog razvoja djece”, kaže NSVRC Palumbo, “i prvi su korak upravo dijelovi tijela”. Dodaje kako nastavnici/ce i roditelji trebaju komunicirati precizno, bez stigme ili srama. To pomaže djeci koja “imaju važna zdravstvena pitanja ili iskustva za koja su zabrinuti kako bi o njima mogla razgovarati s odraslima”, nebitno ima li dijete sedam ili sedamnaest godina. Istina je da su roditelji djetetu najvažniji učitelji/ce, ali kao što bilježe pedagozi/inje poput Palumbo, ne dolazi svako od 55 milijuna djece u Americi svojoj kući u “sigurno, stabilno i njegovano okruženje”. Jedno je istraživanje pokazalo kako su 34 posto seksualnih zlostavljača djece upravo članovi obitelji. S druge strane, jedan/na od deset učenika prijavio/la je seksualno nasilje od strane školskih djelatnika, pretežito učitelja i trenera.
Dr.sc. Anthony Rizzuto je dječji psiholog koji je nadzirao provedbu implementacije preventivnog odgoja u katoličkim školama i crkvama u više od 360 bostonskih župa s oko 210 tisuća djece u vrijeme otkrivanja rasprostranjenog zlostavljanja koje se tamo događalo. Bilo je to vrijeme visokih tenzija, kako navodi Rizzuto, s “puno ljutnje i nepovjerenja”. Problem jezika pojavio se na gotovo svakom informativnom sastanku, kaže Rizzuto. “Kao odgovor smo opisali relevantno istraživanje i razloge za korištenje anatomski ispravnih jezičnih termina – kako bismo djeci približili jezične izraze koje trebaju prijaviti policiji ili socijalnim službama”. Iako je teško mjeriti učinak podučavanja anatomski ispravnih termina u kontekstu uvođenja sveobuhvatnih programa, Rizzuto kaže kako “djeca uče da su škola i crkva sigurno okruženje za otvaranje i, ako to odluče učiniti, da će ljudi oko njih znati što poduzeti da to zaustave”. Izvješća su praćena, rekao je, te ukazuju na “porast broja djece koja se sama otkrivaju. Djeca su postala opuštenija i počela sama pristupati učiteljima i roditeljima”.
Natrag u razredu, Rohdenburg je držala lutke. “Bebe imaju neke dijelove tijela iste, a neke različite”, rekla je. “Ako ne znam koji dio tijela beba ima, s pelenom je stvarno teško reći koji su dijelovi tijela različiti. Ja ih nazivam intimnim dijelovima. Zašto?”
“Zato što to i jesu!”, odgovorila su djeca.
Tu se nalazi srž problema kada je riječ o prevenciji seksualnog zlostavljanja: pedagozi/inje poput Rohdenburg žele da djeca shvate kako su njihovi “intimni dijelovi” upravo to – intimni i nedostupni drugima. Ali također žele da učenicima bude ugodno razgovarati o dijelovima svoga tijela i to koristeći riječi koje ih opisuju. “Ne želimo da djeca misle kako će imati problema ako budu zapitkivala o pitanjima zdravlja i seksualnosti”, kaže Palumbo. Kada nadređeni pokrenu istragu ili izbace članicu zakonodavnog tijela zbog upotrebe riječi “vagina” ili kada roditelj povuče dijete iz razreda jer je reklo “penis”, veća je vjerojatnost da će djeca misliti kako rade nešto pogrešno, dodaje Palumbo. To sprječava komunikaciju, jača kulturu tajni i šutnje koja ide u korist počiniteljima. Zato Rohdenburg prije svojih predavanja održava sastanke sa školskim osobljem i roditeljima te im objašnjava razloge zbog kojih koristi ispravne riječi koje svi razumiju.
Edukatori/ce prevencije, kao što su Rohdenburg i Rizzuto, bilježe da je podučavanje termina za opisivanje ljudskog tijela samo jedan mali komadić komplicirane slagalice. U idealnom slučaju, sadašnji modeli istraživanja prevencije implementiraju se sustavno i uključuju politike i procedure za sigurno obrazovno okruženje, treninge za sve osoblje, edukaciju i angažman roditelja, i, konačno, nastavni plan usmjeren na djecu koji uključuje jezičnu komponentu. “Na kraju, govorimo o izmjeni nekih od najdublje ukorijenjenih normi”, kaže Monique Hoeflinger, viša dužnosnica kampanje za zaustavljanje seksualnog zlostavljanja djece koju provodi Zaklada za žene (Ms. Foundation for Women).
S djecom koja su brbljala oko nje, Rohdenburg je nježno položila lutke na leđa. Počela im je mijenjati pelene, “jer je djeci još uvijek potrebna pomoć”. Nježno pridržavajući vrat i glavu, Rohdenburg podiže jednu lutku u zrak.
“Penis!”, uzviknula su djeca ugledavši lutku bez pelena.
Rohdenburg podiže u zrak i drugu lutku.
“Vagina!”, viknuše kroz smijeh.
“Ponekad se hihoćemo jer o penisima i vagina ne govorimo često”, rekla je Rohdenburg, nakon što je uvela još jedan termin, “stidnica”. “Ali to je dio tijela”, rekla je, “intimni dio tijela”.
Prevela i prilagodila Mirna Šimunović
