Čelnici država i vlada 27 zemalja članica Europske Unije, na izvanrednom bi summitu u Strasbourgu trebali odlučiti o tome tko će biti predsjednik Europske Unije, a tko njezin visoki predstavnik za vanjsku politiku. Određivanje nositelja ovih dužnosničkih mjesta iznimno je važno i za formiranje novog kolegija Europske komisije i njezinog ponovno izabranog predsjednika Joséa Manuela Barrosa.
Važno je naglasiti da je visoki predstavnik za vanjsku politiku EU-a ujedno i potpredsjednik Europske komisije. Ukoliko se dogodi ono što svi priželjkuju, ali zapravo nitko ne smatra vjerojatnim, i na to mjesto zasjedne žena, Barrosova će zadaća ipak biti ponešto lakša. Naime, predsjednik Komisije posljednjih je dana suočen s vrlo realnom mogućnošću da Europskom parlamentu neće moći predložiti rodno uravnotežen tim. U tom bi se slučaju još jednom, nakon problema s ratifikacijom Lisabonskog ugovora što su ih stvarale Irska i Češka, mogao odgoditi proces formiranja nove Europske komisije.
Barrosovo nastojanje da sastavi kolegij europskih povjerenika/ca s boljom rodnom ravnotežom od ovoga još uvijek antualnog otežavaju upravo zemlje članice koje za svoje kandidate u Komisiji kandidiraju uglavnom muškarce – od 20 dosad poznatih kandidata samo su tri žene: Androulla Vassiliou sa Cipra (još nije službeno nominirana, ali to se čini vrlo izvjesnim), Viviane Reding iz Luxembourga, i Rumiana Jeleva iz Bugarske. Želi li sljedeća Barrosova administracija imati više od 8 žena koliko ih je bilo u prethodnoj, potrebno je da većina od preostalih 7 zemalja koje još nisu izabrale svoje kandidate odluče da to zapravo budu kandidatkinje. Korak u tom pravcu predstavlja nedavna nominacija Máire Geoghegan-Quinn, irske predstavnice u Europskom revizorskom sudu, kao i nominacija Cecilije Malmström, trenutne ministrice za europske poslove u švedskoj vladi.
Moguće je očekivati i reizbor Catherine Ashton (Ujedinjeno Kraljevstvo), sadašnje povjerenice za trgovinu, Dankinje Connie Hedegaard, te nominaciju Anne Diamantapoulou, bivše povjerenice i trenutno ministrice obrazovanja u grčkoj vladi. Sve nominacije moraju potvrditi predsjednik Europske komisije, nacionalne vlade i Europski parlament.
Barroso je više puta nastojao potaknuti zemlje članice da u Komisiju u što većoj mjeri kandidiraju žene. Takve je inicijative čak obećao podržati boljim povjereničkim pozicijama. Tako je učinio i 2004., kada je oformio svoju prvu Komisiju – nizozemskoj je povjerenici Neelie Kroes, kao nagradu nizozemskoj vladi, dodijelio vrlo moćnu poziciju povjerenice za tržišno natjecanje. To bi mogao učiniti i sada, jer su europski zastupnici, čini se, spremni izazvati novu institucionalnu krizu u Uniji u ime rodne jednakosti. Prije pet godina Parlament doista jest odbacio kandidaturu Rocca Buttiglionea zbog njegovih homofobnih primjedbi, što je pomelo i cijelu predloženu Komisiju.
Iako žene čine čak 52.6% europske populacije, podzastupljene su na ključnim institucionalnim mjestima EU-a. Kako su samo dvije žene nominirane za predsjednika/cu EU-a (Latvijka Vaira Vike-Freiberga i Irkinja Mary Robinson), a potencijalne kandidatkinje za mjesto visokog predstavnika za vanjske poslove (poput Catherine Ashton, sadašnje povjerenice za trgovinu i Elisabeth Guigou, članice Francuske nacionalne skupštine) rijetko se spominju, pokrenuta je i online peticija za poboljšanje rodne ravnoteže u sljedećem sastavu Europske komisije. Organizatori peticije Gender Balanced Commission sastavili su čak i alternativni prijedlog za sljedeću Komisiju koja bi se sastojala samo od žena, kako bi pokazali da je veći broj žena u europskim tijelima ne samo poželjno već i sasvim moguće ostvariti. Imenovali su po barem jednu ženu iz svake od 27 zemalja članica za koju vjeruju da bi mogla djelovati kao povjerenica (http://www.genderbalancedcommission.eu/female-commissioners/). Međutim, organizatori peticije ipak sumnjaju da će ova peticija imati većeg utjecaja na stvaranje sljedeće Europske komisije. Teško da će europski parlamentarci dalje odgađati formiranje Komisije jer je već i zbog kašnjenja dugo očekivanog summita vrlo izvjesno da će se saslušanja potencijalnih povjerenika/ca pred različitim odborima Europskog parlamenta dogoditi najranije u siječnju, kada je i plenarna sjednica na kojoj bi kandidati/kinje trebali biti prihvaćeni. Dakle, čak i ako Parlament pristane na sve kandidate/kinje, postoji mogućnost da sljedeći sastav Komisije neće otpočeti s radom prije veljače sljedeće godine.
