Sa 16. godina, Nagirasia Lengima već ima dvoje djece. Međutim, majčinstvo je ne sprječava da se bavi jednom od najvećih strasti: školom. Kao sve veći broj djevojaka iz nomadskih zajednica u sjevernoj Keniji, Nagirasia se bori protiv društvenih predrasuda i okolnih pritisaka time što se obrazuje u pokretnoj školi. Škole koje vode neprofitne skupine donose znanje djevojkama čije su se obitelji prisiljene seliti po regiji kako bi preživjele.
U selu Laisamis, okrugu Marsabit, gdje školu vodi humanitarna skupina Adeso smještena u Narobiju, Lengima je dobila priliku pokazati drugim djevojkama što je naučila u jutarnjoj smjeni. “Matematika i Kiswahili su mi najdraži predmeti”, navodi Lengima. “U budućnosti se želim baviti ekonomskim poslovanjem”.
Nažalost, okolnosti su protiv nje. Učitelji/ice su u velikom broju napustili/e ovo područje kako bi pobjegli od sporadičnih napada islamističke militantne skupine Al Shabaab. Tome ne pomaže ni nestabilno vrijeme koje često obitelji prisiljava na selidbu u potrazi za vodom i pašnjacima, čime se djeci onemogućava pristup formalnom obrazovanju.
Adeso rasporede predavanja radi u skladu s vremenskom prognozom kako bi djevojkama omogućio neformalno obrazovanje, koje bi inače bilo neostvarivo. “Školski se kalendar vrti oko rasporeda padalina”, rekla je Saadia Maalim Mohamed, projektna voditeljica u Adesu, koja podučava 300 djevojaka između 13. i 18. godine u selu Laisamis i vodi još nekoliko pokretnih škola u Keniji. “Učenje se odvija tijekom kišne sezone kada djeca ne moraju puno raditi i kretanje zajednice je minimalno”, dodaje.
Prema službenim podacima, okrug Marsabit ima najgore obrazovne indikatore u Keniji, s razinom pismenosti oko svega 20 posto, a siromaštva čak 92 posto. Školu je pohađalo manje od 15 posto djevojaka starijih od 6 godina, a od onih koje jesu, nije dugo potrajalo. S vrlo malo prilika za bolji život, djevojke se najčešće udaju mlade kako bi započele obitelj. “U nešto sređenijim zajednicama, obično su dječaci ti koji idu u školu”, rekao je Jonathan Kulmisha, društveni aktivist u Marsabitu. “Djevojkama preostaje odgovornost za kućanstvo i stoku”, dodaje.
No neke, poput Lengime, odluče ponovno započeti s obrazovanjem, a mobilne im škole za to daju priliku. “Nastojim naučiti što više mogu jer kada kiša ponovno počne, morat ćemo se preseliti daleko”, navodi.
Pokrenut u veljači 2014. godine, Adeso školski projekt završava 2016. godine, kada ostane bez novca. Skupina prikuplja novac u nadi da će uspjeti produljiti projekt, no suočava se s raznim izazovima, poput političke nesigurnosti, loše prometne i telefonske povezanosti i nazadnih kulturnih vjerovanja koja obeshrabruju obrazovanje djevojaka. Zasada, Mohamed navodi da je optimistična da će se utjecaj mobilnih škola proširiti i izvan same učionice, kako učenice prenose što su naučile u svoje zajednice.
