Prevela Nada Kujundžić
Početkom listopada Parlamentarna skupština Vijeća Europe donijela je rezoluciju o dostupnosti legalne medicinske skrbi ženama. Donošenjem ove rezolucije ženama se uvelike otežava pristup legalnoj medicinskoj skrbi. Naime, protivnici pobačaja zahtijevali su izmjene zakona kojima bi se štitili interesi pojedinaca koji na temelju svojih moralnih, vjerskih i inih uvjerenja odbijaju vršiti pobačaje.
No, tim je izmjenama izvorna rezolucija promjenjena u tolikoj mjeri da su njeni autori u konačnici bili prisiljeni glasati protiv konačne verzije vlastitog prijedloga. Umjesto da se njome reguliraju prava zdravstvenih djelatnika da odbiju obavljati pojedine medicinske zahvate (tj. njihovo pravo na izražavanje prigovora savjesti), nova rezolucija zapravo otežava ženama ostvarivanje njihovog prava na legalnu medicinsku skrb.
Razočaravajući ishod glasovanja o rezoluciji upućuje na jačanje utjecaja koji protivnici pobačaja imaju unutar vlade i državnih službi, kao i na manjak predanosti pitanjima ženskog reproduktivnog zdravlja među političarima koji se javno deklariraju kao zagovornici ženinog prava na izbor.
ASTRA-mreža udruga za seksualno i reproduktivno zdravlje i prava žena srednje i istočne Europe izrazila je duboku zabrinutost zbog rezultata glasovanja o rezoluciji “Ženski pristup legalnoj medicinskoj skrbi: problem nereguliranog pozivanja na prigovor savjesti”, te je s tim u vezi uputila otvoreno pismo Predsjedniku parlamentarne skupštine Vijeća Europe, koje prenosimo u cijelosti:
Rezultatima ovog glasovanja izravno se poništava planirana rezolucija kojom se trebala regulirati mogućnost pozivanja na prigovor savjesti među zaposlenima u zaštiti reproduktivnog zdravlja. U pozadini većine usvojenih izmjena nalazi se protivljenje pobačaju, a njihovim se prihvaćanjem u potpunosti gubi temeljna ideja izvorne rezolucije o prigovoru po savjesti. Nova rezolucija, naslovljena “Pravo na prigovor savjesti u legalnoj medicinskoj skrbi”, ne nudi odgovor na pitanje kako uskladiti pravo žena na reproduktivno zdravlje sa pravom pojedinca na izražavanje prigovora savjesti. Kao rezultat glasovanja, izvorna rezolucija temeljena na konkretnim podacima i izvještajima, odbačena je u korist nove, jednostrane rezolucije čiji je cilj isključivo zaštita prava na prigovor savjesti. Izmjena naziva rezolucije, pri čemu je iz finalne verzije ispušten spomen žena, najbolje svjedoči o manjku predanosti zaštiti ženskih prava.
Osobito nas brine 1. stavak rezolucije u kojem se navodi slijedeće: “Niti jedna fizička ili pravna osoba neće biti podvrgnuta prisili, neće se držati odgovornom, niti će ju se na bilo koji način diskriminirati ukoliko odbije izvršiti, osigurati prostorije za izvršavanje, pomoći izvršavanju ili se sama podvrgnuti abortusu, izvršiti pobačaj ili eutanaziju, ili bilo koji drugi čin koji bi iz bilo kojeg razloga za posljedicu imao smrt ljudskog fetusa ili embrija.” Međunarodna deklaracija o ljudskim pravima definira pravo na slobodu misli, savjesti i vjere kao pravo pojedinca, što znači da se na njega ne mogu pozivati ustanove poput bolnica. Zdravstvene ustanove, posebice one u funkciji javne zdravstvene zaštite, dužne su pružiti građanima odgovarajuću medicinsku skrb. Nadalje, rezolucijom nije do kraja definirana mogućnost pozivanja na pravo na prigovor savjesti za ostale djelatnike u zdravstvenoj zaštiti, odnosno takve koji nisu izravno uključeni u obavljanje medicinskog zahvata. Činjenica da se neizravni sudionici u zdravstvenoj zaštiti poput upravitelja ili sponzora bolnica ne bi trebali pozivati na prigovor po savjesti, izuzetno je problematična.
Nadalje, zabrinjava nas 3. stavak rezolucije u kojem stoji kako je mogućnost pozivanja na prigovor savjesti na odgovarajući način definirana i regulirana u zemljama članicama Vijeća Europe. To nije istina. Naprotiv, u velikom broju zemalja članica, pravo djelatnika zdravstvene zaštite da izraze prigovor savjesti i dalje predstavlja problematično i nedefinirano pravno područje. Dva sudska procesa koja se trenutno vode protiv Poljske pred Europskim sudom za ljudska prava jasno pokazuju u kolikoj mjeri ovakav nedostatak pravne regulative može utjecati na živote žena. U prvome je slučaju pacijentici sustavno uskraćivan inače zakonom zajamčen predporođajni pregled. Drugi se proces vodi protiv liječnika koji su odbili obaviti dijagnostičke preglede na ženi koja je željela iznijeti svoju trudnoću, jer su smatrali da bi to moglo imati negativne posljedice za fetus djeteta. Njihovo je odbijanje, nažalost, imalo tragične posljedice: žena je imala sponatani pobačaj te naposlijetku preminula uslijed manjka liječničke skrbi. U Austriji, gdje ne postoje konkretna zakonska regulativa prigovora savjesti, djelatnici u zdravstvenoj zaštiti često često odbijaju vršiti pobačaje pozivajući se na vlastita moralna ili vjerska uvjerenja. Nedavno je objavljena vijest kako se u Bratislavi, glavnom gradu Slovačke, abortus obavlja tek u svakoj petoj bolnici. U onim bolnicama u kojima je moguće izvršiti pobačaj, čest je slučaj da se osoblje neprijateljski odnosi prema ženama koje se podvrgavaju takvom zahvatu. Liječnici koji se protive pobačaju uglavnom su puni predrasuda, te nerijetko otvoreno pokazuju prezir prema svojim kolegama koji podržavaju ženino pravo na izbor.
Ne samo da u mnogim zemljama članicama Vijeća Europe uopće ne postoji jasno definiran zakonski okvir kojim bi se regulirala mogućnost izražavanja prigovora savjesti, već je i u onim zemljama u kojima takva vrst regulacije postoji osjetan nedostatak nadzornih mehanizama kojima bi se osiguralo da djelatnici zdravstvene zaštite doista poštuju spomenutu regulativu, te da pacijentima nije uskraćeno njihovo pravo na legalnu medicinsku skrb (primjer Poljske ili Italije). U praksi, velik je broj čimbenika koji ženama otežavaju ostvarivanje njihova prava na medicinsku skrb, primjerice manjak nadzornih mehanizama kojima bi se osiguralo provođenje postojećih zakona, nepoštivanje zakonske obveze informiranja pacijenata, nepostojanje regulativa kojima se propisuje ili olakšava pravovremeno djelovanje, kao što je obavještavanje o pozivanju na prigovor po savjesti ili o pokretanju žalbenih postupaka, kao i nadostatak regulative kojom bi se jasno definiralo što je sve obuhvaćeno pojmom prigovora savjesti.
Nedostatak jasno definiranog i učinkovitog zakonskog okvira kojim bi se reguliralo pozivanje djelatnika zdravstvene zaštite na prigovor savjesti može ozbiljno ugroziti zdravlje i živote pojedinaca, te narušiti njihova ljudska prava. Nadalje, negativne posljedice takve neregulirane prakse u mnogo većoj mjeri pogađaju žene, osobito one koje dolaze iz obitelji slabijeg imovinskog statusa, te stanovnice ruralnih područja. Ovakav rezultat glasovanja o rezoluciji upućuje na jačanje utjecaja protivnika pobačaja unutar vlade i državnih službi, kao i na manjak predanosti pitanjima ženskog reproduktivnog zdravlja među političarima koji se javno deklariraju kao pobornici ženinog prava na izbor.
Povijesno gledano, Vijeće Europe odigralo je ključnu ulogu u unaprijeđivanju zdravstvene zaštite za ugrožene skupine žena – ovdje bismo posebno istaknule rezoluciju “Pristup sigurnom i legalnom pobačaju u Europi”. Međutim, rezolucija “Pravo na prigovor savjesti u legalnoj medicinskoj skrbi” protivi se dosadašnjem djelovanju Vijeća. Budući da je upravo Vijeće Europe svojim radom pridonijelo da zdravstvena zaštita postane pristupačna, kvalitetna, održiva i sigurna za građane, mreža udruga ASTRA Vas poziva da podijelite našu zabrinutost s ostalim članovima Parlamentarne skupštine, te ih obavijestite o štetnim posljedicama nove rezolucije.
