U organizaciji Hrvatskog sociološkog društva – podružnice Zadar i Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, u petak, 4. 5. 2012. godine Betty H. Winfield, profesor emerita s Missouri School of Journalism (SAD) održala je predavanje pod nazivom “Women, Politics and the American Mass Media with Case Studies of Hillary Clinton, Nancy Pelosi and Michelle Obama”.
Profesorica Winfield je govorila kako mediji vide i predstavljaju žene u američkoj politici. Unatoč popularnom mitu o Sjedinjenim Američkim Državama kao zemlji u kojoj može uspjeti svatko ako se dovoljno trudi (land of opportunity for self-made men) brojke o zastupljenosti žena na visokorangiranim političkim mjestima govore suprotno. Sjedinjene Američke Države nikada nisu imale predsjednicu, a trenutno imaju 6 od 50 guvernerki, 17 od 100 senatorica i 90 od 535 zastupnica u parlamentu. Kako je B. Winfield pokazala, sve su one izvrgnute medijskom reproduciranju tradicionalnih rodnih stereotipa i uloga.
Budući da mediji favoriziraju muškarce, a žene najčešće prikazuju kroz negativne rodne okvire, čak i one žene koje se odvaže kandidirati na razne lokalne, državne ili savezne političke pozicije ukoliko jednom izgube, teško se odlučuju na ponovnu kandidaturu. Naime, tijekom kampanja mediji ih kontinuirano izlažu pitanjima o njihovom izgledu, o obiteljima te o uspješnosti usklađivanja obiteljskog i političkog života, zatim propituju njihovu sposobnost da se bave “ozbiljnim” pitanjima ujedno ih smatrajući sposobnima za bavljenje samo rodno obilježenim temama. Ukratko, mediji žene čitaju kroz uobičajene društveno definirane rodne okvire.
Tako je profesorica Winfield na nizu primjera pokazala kako su mediji uporno nazivali Nancy Pelosi (prva žena predsjednica Zastupničkog doma Kongresa) ružnom te se izrugivali njenim navodnim plastičnim operacijama. Neovisno o temi koja bi bila u fokusu izvještavanja ili rasprave, obraćali su joj se s “Botox” Pelosi. Sličnom tretmanu je bila izložena i Hillary Clinton. Atipična “prva dama”, kao supruga predsjednika Clintona nije se ograničila na protokolarne zadaće, nego je aktivno nadograđivala svoju karijeru baveći se reformom zdravstvenog sustava. Medijski je napadana zbog svoje ambicioznosti i tzv. “želje za moći”. Sustavno je ismijavana spekulacijama da mora da je lezbijka ako je u braku s Billom, zatim komentarima o promijenjenoj frizuri, te medijskom konsternacijom oko pokazivanja emocija (je li u jednom intervjuu zaplakala ili ne). Zbog takvog prikazivanja, Hillary Clinton stalno mora dokazivati da je dovoljno ozbiljna i pouzdana da se uopće bavi politikom, a posebice da se bavi nacionalnom razinom. U legitimaciji takve vlastite pozicije, čak ona sama poseže za prikazivanjem sebe kao dobre supruge, majke i kćerke. Uspješnost u tim ulogama joj omogućava bavljenje “ozbiljnim” temama.
Michelle Obama klasična je prva dama, pratiteljica Predsjednika s protokolarnom ulogom. Tradicionalna uloga koju je ona preuzela socijalno je prihvatljivijija i manje problematična od uloge politički aktivne žene koju je promovirala H. Clinton. Model i uzor koji ona predstavlja samo je nastavak povratnog udarca na položaj žena u društvu o kojemu je još početkom devedesetih počela govoriti Susan Faludi. No, čak ni sociokultnurno dominantni i izdržljivi model supruge koja se bavi vrtlarenjem i zabrinuta je oko pretilosti nacije, nije pošteđen nepovoljnih medijskih interpretacija. Modni stil i izgled Michelle Obama je predmet trajnog interesa. Čini se kao da joj mediji ne mogu oprostiti što je na obiteljskom godišnjem odmoru obukla “obične” (pre)kratke hlačice.
Profesorica B. Winfield zaključila je svoje predavanje pitanjem jesu li novi mediji, a pogotovo oni u vlasništvu žena manje podložni uvriježenim medijskim prikazivanjima političarki. Ova istraživačka dilema diskusijski je zaintrigirala uglavnom studentsku publiku na daljnja promišljanja o prikazivanju lokalnih hrvatskih političarki.
