Povodom predstojećih lokalnih izbora, Centar za ženske studije organizirao je konferenciju za medije kojom se željelo ukazati na političku participaciju žena pripadnica nacionalnih manjina, ali i još jednom upozoriti sve političke stranke i druge predlagatelje kandidacijskih lista na obvezu poštivanja zakonske odredbe o zastupljenosti najmanje 40 posto žena na izbornim listama.
O pitanju političke participacije žena pripadnica nacionalnih manjina govorile su Mirjana Galo, kandidatkinja Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) na lokalnim izborima u Istri i dipl.iur. Dragana Jeckov, članica SDSS-a u Vukovaru, a konferenciju za medije je moderirala Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije.
Konferencijom se željelo istaknuti nekoliko stvari. Prvo, treba biti svjestan da žene pripadnice nacionalnih manjina koje su u strankama nažalost su trostruko diskriminirane: one su pripadnice manjine, one su žene pripadnice manjine te su često diskriminirane i unutar svoje obitelji. Drugo, problematično je i pitanje žena Romkinja jer je samo jedna aktivna u nekoj velikoj političkoj stranci te je iznimno nizak broj zaposlenih žena Romkinja u javnim upravama, ministarstvima i povjerenstvima. Treće, također je prisutna i nevidljivost osoba s invaliditetom, te u ovom sazivu Sabora niti jedan zastupnik/ca nije osoba s invaliditetom.
Mirjana Galo predstavljena je kao nova nada SDSS-a u Istri i djelovanjem svoje stranke naslutila je mogućnost kraja višedesetljetne dominacije IDS-a. Upravo njezinim angažmanom prihvaćena je odluka o osnivanju ženskog foruma SDSS-a. Dragana Jeckov ukazala je na posebnu diskriminaciju nad ženama u Vukovaru, a to je svojevrsni pečat vremena koje sve žene pripadnice srpske nacionalne manjine u Vukovaru nose te ih se dodatno diskriminira zbog jezika na kojemu pričaju i pišu. I Mirjana Galo i Dragana Jeckov imaju mišljenje suprotno našem premijeru, a to jest da se rodna ravnopravnost može postići tek ako se počne od lokalnog nivoa (poput mjesnih odbora), a ne lakšim putem, odnosno parlamentarnim izborima. U tome u prilog ide i statistika: nakon lokalnih izbora 2009. godine, žene čine svega 21,4 posto članova Županijskih skupština i 20,7 posto članova Gradskih vijeća, te svega 12,2 posto članova općinskih vijeća. Iste godine u Hrvatskoj je izabrana samo jedna županica od ukupno 20 biranih župana/ica, 6 gradonačelnica od sveukupno 127 biranih gradonačelnika/ica te 21 načelnica na 429 načelničkih mjesta. Najporaznija je statistika kod izbora za manjinska vijeća gdje u općinama sa srpskom zajednicom najviše žena (ukupno tri od 16) ima samo u jednoj općini (općina Borovo). Žene u manjinskim strankama još dodatno sputava i izborni zakon za Sabor (tri zastupnička mjesta).
Mora se shvatiti da jednostavno nije dovoljno staviti žene na dno liste i to zapakirati i predstaviti kao rodnu ravnopravnost. Mora se aktivno djelovati na sankcioniranju stranaka koje odbijaju poštovati kvote i to ne samo minornim novčanim kaznama. Mora se donijeti odluka da se vraća ne samo svaka lista koja nema dovoljan broj žena, već i ona lista gdje su žene na dnu. Konačno, mora se neprestano djelovati kako bi ne samo žene, već i pripadnici/e nacionalnih manjina, osobe s invaliditetom, pripadnici/e LGBT zajednice napokon izašle/i iz nevidljivog.
