Udruga B.a.B.e. reagirala je na članak pod naslovom “Prije 30 godina napao me razuzdani ….” autorice Milane Vuković Runjić objavljen dana 9. studenog 2017. godine u elektronskom izdanju Jutarnjeg lista, u rubrici Seksopolis. Nakon članka zaprimile su reakcije građanki i korisnica koje su se osjetile izravno ili neizravno povrijeđene riječima iznesenim u članku.
Priopćenje prenosimo u cijelosti:
Autorica se u članku pita “zašto čekati sve te silne godine i desetljeća da bi prijavio manijaka? Kao treće, zašto tu kobnu večer žrtva ne provodi u crkvi svetog Patrika na Petoj aveniji, nego uživa u uzimanju raznih supstanci kod dokazano raspojasane zvijezde? Na kraju, zašto žrtvin partner predloži da se eksces prešuti ili žrtva to sama odluči?” te pored ostalog navodi “prije gotovo trideset godina, premda nisam bila glumica u usponu, doživjela sam napad razuzdanog manijaka. Zanimljivo, on je bio producent. Bilo je grozno, ali ne znam što bi me natjeralo da nakon svih ovih godina u njega uprem prstom. Da sam htjela i da mi se činilo da bih time istjerala neku pravdu, učinila bih to mnogo ranije”.
S tim u vezi, prije svega ističemo, da podržavamo slobodu izražavanja i javnu debatu te smo svjesne da se o određenim situacijama mogu imati različita i suprotstavljena mišljenja, međutim s druge strane smatramo da citirani tekst autorice Vuković Runjić može biti ponižavajući za žene koje su pretrpjele seksualno nasilje. Naime, autorica rukovodeći se isključivo svojim osobnim stavom i osobnim ljudskim kapacitetima, za koje vjerujemo da su iznimni, navodi “ne znam što bi me natjeralo da nakon svih ovih godina u njega uprem prstom. Da sam htjela i da mi se činilo da bih time istjerala neku pravdu, učinila bih to mnogo ranije”, pri čemu, možda i nesvjesno vlastitom perspektivom ocjenjuje postupanje žrtava nasilja, što smatramo neprihvatljivim u društvu koje je jednom od osnovnih vrednota, pored ostalih proglasilo i ravnopravnost spolova. Kada će se žrtva oglasiti zbog počinjenog nasilja, stvar je osobne snage pojedine osobe, a isto tako i osobnog odabira u koji smatramo, nemamo pravo ulaziti jer je svaka osoba jedinstvena. Polemiziranjem o unutarnjim motivima žrtve samo zato što nasilje nije prijavila onda kada se dogodilo, šaljemo pogrešnu poruku žrtvama, i premda autorica navodi da ne potiče šutnju, smatramo da iznesenim mišljenjem o tome kada bi nasilja trebalo prijaviti, šalje poruku da su žrtve koje su godinama šutjele zapravo nevjerodostojne.
Seksualno nasilje predstavlja napad na tjelesni i psihološki integritet i autonomiju osobe. Ono je osobito psihološki razarajuće za žrtvu te dovodi do brojnih teških posljedica kao što je dugogodišnji osjećaj srama, gubitak samopouzdanja, depresija, anksioznost, posttraumatski stresni poremećaj, suicidalnost, socijalna izolacija itd. Seksualno nasilje je specifično u odnosu na ostale prijestupe i zločine po tome što žrtva često nailazi na negativne reakcije okoline, kao što je okrivljavanje za seksualni napad, nepovjerenje prema žrtvinom iskazu i uskraćivanje socijalne podrške. Istraživanja pokazuju da upravo te reakcije imaju devastirajući efekt na prilagodbu i psihološku dobrobit žrtve. U kontekstu toga, smatramo da je članak gđe Vuković Runjić osobito problematičan jer potiče zastarjele i opasne stavove prema žrtvama seksualnog nasilja i opravdava njihovu retraumatizaciju neprimjerenim reakcijama okoline.
U situaciji seksualnog nasilja, žrtva od okoline često dobiva poruku da je nekim svojim ponašanjem doprinijela napadu, “to tražila” time kako se obukla, što je konzumirala, s kim se našla u društvu. Ova reakcija rezultat je različitih faktora, kao što su društveni mitovi o seksualnom nasilju, tradicionalni stavovi o seksualnosti i rodnim ulogama, potreba okoline da zadrži percepciju “pravednog svijeta” (uvjerenje da se možemo zaštititi od loših stvari ako slijedimo određena pravila, koje nema potporu u stvarnosti), itd.
Okrivljavanje žrtve za napad dodatno stigmatizira žrtvu i produbljuje emocionalnu traumu iskustva seksualnog napada. Na žrtve se vrši pritisak da zaborave iskustvo, zadrže ga za sebe i preuzmu odgovornost koju ne bi trebale. Ne smijemo zaboraviti da je odgovornost za seksualno nasilje isključivo na počinitelju! Ako osoba nije dala pristanak za seksualni kontakt (ili nije bila sposobna dati pristanak), to je seksualno nasilje! Bez obzira na kontekst u kojem se događa (ono što autorica naziva “tulumima na kojima se šmrče i loče” i Hollywood gdje “građanski moral nikad nije funkcionirao”), seksualno nasilje je nešto što univerzalno trebamo osuđivati. Samo zato što osoba strogo ne slijedi pravila utvrđena “građanskim moralom” (što god to značilo), nipošto nije zaslužila da joj se oduzme pravo odlučivanja o svom tijelu. Osobito je problematična izjava autorice “Ako ti je pritom četrnaest godina, onda tim više ne odeš (na takav tulum)”. Ona time implicira da je čak i maloljetna osoba odgovorna za seksualno nasilje koje je preživjela, iako nam zakon i spoznaje o dječjem razvoju jasno govore da ta osoba ni u kojem slučaju nije sposobna pristati na seksualni odnos s odraslom osobom.
Zaključno, molimo one (pri čemu ne mislimo samo na autoricu) koji smatraju da su kompetentni komentirati postupke i odluke žrtava seksualnog nasilja, prije nego što iznesu svoje sudove, pomno razmisle o potencijalnoj šteti koju bi mogle nanijeti drugima.
