Potaknuta sveprisutnim i sveobuhvatnim prevođenjem s talijanskog jezika, ili drugim riječima, spremanjem završnih ispita i privođenjem kraju studija istog, u trenucima slobodnog vremena popratim tu i tamo neki od programa talijanskih televizija. Spojiti ću ugodno s korisnim-pomislim, nadajući se kakvoj seriji ili dokumentarcu sinkroniziranom na talijanski, ali, nekim čudom, uvijek završim na nekom od njihovih svima, vjerujem, jako dobro poznatih spektakala (paradirajuće polugole žene klimajućih glava i nevjerojatno dugih trepavica, s jednom jedinom “ulogom”: prošetati, pokazati elegantnom ručicom na nešto, opet prošetati, plus završni okret, iako najljepše od njih, ako imaju sreće, mogu i odplesati nešto, šta nije za podcjenjivati).
U predispitnoj otupljenosti i ne nerviram se previše oko stvari prisutnih kao zrak i voda, bar kad je o talijanskoj televiziji riječ. Odlučim, s druge strane, progooglati malo taj fenomen (svaka novonaučena riječ nekada glavu spašava:), i naiđem tako na on-line kolumnu jednog talijanskog novinara, koji je, vrlo šarmantno i cinično, pokušao objasniti žensku ulogu u talijanskom društvu.
Dugi niz godina stanovnik Londona, gospodin je kao temelj svoje studije uzeo rezultate statističkog kompariranja između talijanskih i britanskih žena. Evo nekih od rezultata: talijanke imaju slabije mogućnosti zapošljavanja, rađaju manje djece, politički su slabije zastupljene, i znatno više vremena provode u obavljaju kućanskih poslova i održavanju domaćinstava od njihovih “subornica” u Velikoj Britaniji i ostatku Europe.
S druge strane, talijanske žene imaju najviši očekivani životni vijek, izneneđujuće zadovoljavajuću medicinsku skrb a uz to, po zadnjim istraživanjima, vode ljubav čak i dvostruko češće od žena iz ostalih država članica EU. One su i najženstvenije, najnjegovanije, najbolje stilizovane žene na svijetu. Nemoguće je ne primijetiti količinu vremena i truda koje talijanke ulažu u njegovanje svog izgleda. Rezultat je nekada vulgaran, nekada sexy, a nekada jednostavo ostavlja bez daha. Čak i bez obzira na krajnji rezultat, količina vremena i uloženi napor su ono što zapanjuje i potiče na razmišljanje. Novinar ovom fenomenu daje naziv “prisilna ljepota” , ili drugim riječima, produkt različitih faktora koji, zbrojeni, mogu biti zamijenjeni svojim sinoninom: opsesija.
{slika}
Talijansko društvo na sve moguće načine pokušava prenijeti (i prenosi sasvim uspješno) poruku po kojoj, da bi osobi bila smatrana vrijednom, MORA izgledati mladom i sexy. Ovaj podatak i ne čudi, s obzirom na činjenicu da su Italijom oduvijek upravljali muškarci.
Žene u talijanskim zakonodavnim i izvršnim vijećima čine samo 2%, dok u parlamentu pokrivaju “čak” 17% zastupničkih mjesta (novinar ističe i činjenicu da su talijanske žene dobile pravo glasa tek 1946.godine).
Pritisak društva ipak je manje direktan od sveprisutnog pritiska talijanskih medija: talijanska televizija je prepuna mladih, (pre)mršavih žena u donjem vešu, čiji je jedini zadatak smiješiti se i zavodljivo njihati kukovima, dok mali broj žena koje i imaju neku televizijsku ulogu (vođenje talk show-a ili izvlačenje i čitenje brojeva na lutriji, mhm), mogu je obavljati obučene isključivo u balske haljine u hollywoodskom stilu. U pritisak medija ubraja i zanimljive scenarije talijanskih reklama: scenaristi diljem svijeta “koriste” žensko tijelo kao protagonista svojih uradaka, to je već svima pozato, ali u Italiji sve, baš sve, od britvica do mobilnih telefona, od turističkih oglasa do običnog ljepila, sve je reklamirano prikazima ženskih grudi.
Uspoređujući reklamne tehnike u Italiji i Velikoj Britaniji, novinar primjećuje da u Italiji “i kad nema potrebe za korištenjem ženskih dijelova tijela, oni će se ipak koristiti.”
Drugi “model” talijanske žene jeste majka. Iz književnosti i filma poznat je koncept “talijanske majke”, stupa obitelji i ideala posvećenosti istoj, koji je, tvrdi novinar, i danas vrlo ukorijenjen. Talijanke žele djecu (suporotno gore navedenim statistikama), ali da bi rodile prvo moraju pribaviti muškarca, a bez mladog i sexy izgleda i zbog konkurencije koja vlada šanse za to znatno su smanjene.
Ispada da su jedine dvije uloge koje su dodijeljene talijankama ili “vrući komad” ili “domišljata majka”.
Za kraj članka novinar navodi još jednu zanimljivost: u svrhu jednog istraživanja o položaju žena u talijanskom društvu, potražio je stav Mussolinija o ženama i njihovim ulogama. U intervjuu koje je dao 1922. godine, pored obaveznog navoda da je ženama mjesto a gdje drugo nego u kući, Mussolini dodaje da je zadaća žena “pomoći muškarcu da zaboravi na svoje muke i nevolje”, kao i da su žene “fascinantan način razbibrige, ako muškarcu vrijeme i obaveze to dozvoljavaju, ali nikad ih ne treba shvaćati ozbiljno, uzevši u obzir to da se one same rijetko kad ponašaju ozbiljno”.
Čini se da su talijanski mediji doslovno shvatili gorenavedeni citat.
