“Sam sotona živi u ovom gradu” reći će stanovnici grada što leži u dolini ptica, San Pedro Sula, na sjevero-zapadu Hondurasa. I iako ste možda mislili da su najopasniji gradovi u svijetu velike višemilijunske mračne metropole, ili bliskoistočne prašnjave bombe što zakopane samo čekaju eksploziju (novu invaziju), ili pak možda kokainom obavijene ulice Caracasa – prevarili ste se. Sve je, ipak, otišlo u Honduras!
{slika}
Prošle godine je prosjek ubojstava u Hondurasu bio 20 dnevno, što s obzirom na broj stanovnika, stopu ubojstava čini skoro dvostruko većom nego u Venezueli, i gotovo dvadeset puta većom nego u SAD-u. San Pedru Suli, gradu koji ima oko 900 000 stanovnika, pripada velik dio tog kriminalnog kolača. Samo je tamo prošle godine tamo ubijeno oko 1200 ljudi, što je najveća brojka u svijetu za grad van ratne zone.
Nasilje bandi, ratovi kartela, ucjene, iznuđivanja, švercanje droge i oružja, dio su kriminalne lepeze u ovom gradu. A njome se maše i lepeta na sve strane. Većina droge prolazi kroz grad na putu za SAD, slično kao i meksičkom gradu Juarezu, koji je nekoliko godina prednjačio na listi najopasnijih gradova svijeta, dok titula nije otišla San Pedru. Pričala mi je prijateljica iz El Pasa, amerikanka meksičkog podrijetla, kako je godinama molila roditelje da joj dozvole posjetiti rodbinu u Juarezu, a oni su joj zabranjivali objašnjavajući kako je premlada da je doma vraćaju u drvenom kaputu. Nama koji smo navikli u četiri ujutro laganini šetati ulicama glavnog grada takve izjave mogu zvučati pretjerano, ali onima koji su odrasli na ulicama Juareza nema ničeg pretjeranog u tome.
{slika}
Baš kao i Juarezu, policija na ulicama San Pedra izaziva više osjećaje straha i nelagode, negoli sigurnosti i nade. Oni su pak, duboko uronjeni u tintu korupcije, glavna surađivačka sila ekipa iz kartela. Ubojstvima ne može pobjeći gotovo nitko, od slučajnih prolaznika, do novinara, pravnika, onih rijetkih koji pokušavaju nekako riješiti situaciju, raščistiti zrak barem malo – poput vodećeg kriminalnog istražitelja koji je istraživao krađe automobila i za poklon dobio metak u svibnju ove godine.
Užarena tropska klima i uragani najmanji su problem San Pedra i države Honduras općenito. Tamo se izgleda, ne vode taktikom ‘kad nemaš o čemu, onda o vremenu’ koju često primjenjuju hrvatski mediji (riječ nemaš možete zamijeniti rječima nećeš, ne možeš, po potrebi, svakome na dušu) pa su nerijetka i ubojstva i ranjavanja novinara. Vlasti pak na većinu optužbi odmahuju rukom i govore kako se radi o ‘prljavim, nepreciznim brojkama’ i ‘izvrnutoj priči’. Na ulice šalju vojsku, koja stvara dodatne probleme i dodatno nasilje. Valjda se svi tješe kako nemaju izbor.
{slika}
U međuvremenu, prizor krvavog tijela izrešetanog sa više od desetak metaka, djeca promatraju sasvim nezainteresirano, i brzo prolaze dalje, nastavljaju svoj put. Poneki od njih možda će ostatak dana provesti u Wonderlandu, velikom vodenom parku gdje brojni građani odlaze ohladiti se od vrućina, ili pak zaboraviti na metke koje su nekome, posredno i neposredno, priuštili tog mjeseca.
I kako ne postaviti pitanje – a obični građani i građanke, njihova zaštita, njihova prava? Jedino rješenje često postaje – kako nabaviti pištolj, ili kako nabaviti veći pištolj. U gradu terora, a kad to nije Gotham i nema Batmana na vidiku, rađaju se djeca koja lišena ikakve institucionalne podrške, odrastaju uvjereni kako je nasilje jedini put. To ili pobjeći negdje drugdje, pronaći novi dom. A tko će se onda boriti sa zvijerima što rigaju vatru, sa oslobođenim paklom što luduje na ulicama San Pedra? Hell broke luce konstatira izrezbareni glas Toma Waitsa, i pita se na kraju – što je sljedeće?
{slika}
Dok promišljate o tome, mali post scriptum za kraj – kad vas netko naljuti, možete ga slobodno poslati u Honduras, nema potrebe za spominjanjem majki i intimnih dijelova tijela.
