Kako da budem ponosna kad ni mainstream kultura ni LGBT zajednica nisu sposobni (a još manje spremni!) pomiriti moju seksualnu orijentaciju s duljinom moje kose? Što mogu kada se moj ženstveni izgled ne uklapa u zapadnjačku viziju lezbijke? Duga plava kosa, haljine i potpetice u izravnoj su opreci s obrijanim glavama, motorističkim čizmama i radnim odijelima koji čine općeprihvaćeni stereotip. Da, riječ je o zastarjelom stereotipu, no te ne znači da takvi mitovi i dalje nisu aktualni. Dobro znam da jesu, jer vidim zbunjenost i nevjericu na licima ljudi kad otkriju da imam – djevojku! Najviše me ljuti to što takve reakcije nisu ograničene samo na konzervativce ili starije osobe. Ni obrazovani/e kolege/ice, prijatelji/ce, poznanici/ce koji svoju toleranciju i progresivan način razmišljanja daju na sva zvona, nisu imuni na jel-ti-to-mene-zajebavaš izraz lica. Poanta? Ako si gay, drž´ se pravila! Prestani nas zbunjivati svojim ženstvenim odijevanjem! Moramo znati na ćemu smo – zašto si, dovraga, tako neobzirna? Osobno smatram da je takav način razmišljanja produkt sveprisutnih poruka mainstream medija koji diktiraju kako bismo trebali/e izgledati i razmišljati. Nedavni članak objavljen u časopisu Diva analizira marketinški trend korištenja lezbijskih scena u reklamnima kampanjama za odjeću, cipele i druge proizvode. Ono što me zapanjilo jest činjenica da se u tekstu uopće ne spominje ogroman utjecaj koji te kampanje imaju na javno mišljenje (izravno) i našu svakodnevicu (neizravno). Da, definitivno napredujemo – u protivnom, ovakvih članaka i za njih vezanih diskusija ne bi niti bilo. No, kako kaže profesorica medija i komunikacije sa Sveučilišta u Cardiffu Jenny Kitzinger, “vidljivost ne bi trebala biti sama sebi svrhom”.
{slika}
To što ne izgledam kao “tipična” lezbijka ima i dobre i loše strane. Za razliku od mnogih mojih prijateljica, nikada nisam bila izložena eksplicitnim verbalnim napadima, niti me ljudi zamjenjuju za muškarca. S druge strane, pretpostavka da sam heteroseksualna utemeljena isključivo na mom fizičkom izgledu potkopava moj cjelokupni identitet. I ja i moja djevojka izgledamo straight; kad hodamo ulicom držeći se za ruke komentara i dovikivanja ne manjka. Za razliku od mojih muškobanjastih (butch) prijateljica koje se redovito nalaze na meti ružnih i zlobnih komentara, moja djevojka i ja uglavnom izazivamo prave provale oduševljenja među muškim prolaznicima. Ideja da se naši javni izljevi nježnosti (da ne spominjem aktivnosti koje prakticiramo unutar četiri zida) svodi na muške masturbatorske fantazije, te da su kao takvi podložni sveprodirućem i opresivnom muškom pogledu neopisivo me frustrira i ljuti. Lezbijske scene postale su zaštitni znak pornografije za muškarce, krase velik broj naslovnica muških časopisa; adolescentice im često pribjegavaju kako bi pažnju momaka odvratile od njihovih X-box uređaja. Zbog tih i takvih frivolnosti, moju vezu s drugom djevojkom, ozbiljnu vezu punu ljubavi, neprestano se degradira na razinu pukog “eksperimentiranja” ili performansa čiji je cilj tek privući pozornost. Povici, navijanje i hvatanje za genitalije kojima se redovito popraćuju čak i najnevinije geste nježnosti svode našu vezu na javni spektakl. Pa što onda? Trebala bih očvrsnuti i srediti se! Na kraju krajeva, punokrvnog muškarca pogled na dvije djevojke koje se ljube ne može ostaviti ravnodušnim, zar ne? No da, pretpostavljam da u tome ime istine, no ponekad maštam o tome kako bi bilo da moja djevojka i ja možemo hodati po ulici bez ´glazbene podloge´ zvižduka i neukusnih komentara.
{slika}
Da su prikazi žena i djevojaka u mainstream medijima ograničeni dobro je poznata stvar. S time na umu, čini se iluzornim očekivati da malobrojni prikazi lezbijki odražavaju pravo stanje stvari. Zapadnjačka je kultura (pre)zasićena iskrivljenim i nerealnim prikazima žena i ženstvenosti. Za alternativne životne stilove, ideologije, mišljenja i izgled gotovo da i nema mjesta. Frivolni prikazi lezbijki i žena općenito možda su oku ugodni, no istovremeno koče naš razvoj i napredak. Prikazi lezbijki u mainstream medijima u najmanju su ruku ograničeni, u najgorem slučaju štetni i opasni. Neozbiljnost i frivolnost karakteristične za prikaze ženstvenih (femme) lezbijki itekako su uvredljive i štetne. Pogled na obližnji kiosk trenutačno otkriva da su prizori ljepotica koje izmjenjuju nježnosti itekako primamljivi mnogim muškarcima (a i ženama). Nažalost, protagonistice takvih prizora utjelovljuju tradicionalne ideale ženstvenosti kakve propagiraju mediji: vitke plavuše golemih grudi (tjelesni tip prilično rijedak u stvarnom životu). Pa što? Iskrivljena slika žena i pripadnika/ca manjina – kao da je to nešto novo! Istina, no to ne znači da takve stvari trebamo uzimati zdravo za gotovo, pogotovo kada izravno osjećamo njihove negativne posljedice. Ljudi koji nisu dovoljno upoznati s pojedinim skupinama ili pojedincima često stvaraju zaključke i stavove upravo na temelju takvih pogrešnih prikaza. Ne kažem da časopise treba zabraniti – iako sumnjam da bilo koji časopis koji žene svodi na seksualne objekte i objavljuje tekstove poput “50 načina kako prevariti curu i izvući se” naročito pridonosi borbi za ženska prava. Umjesto da cenzuriramo i zabranjujemo, trebali bismo ponuditi alternativu: prikazi žena kojima životni cilj nije skidanje i/ili služenje muškarcima. Svaka je žena (i svaki muškarac!) posebna, kompleksna, fascinantna na samo sebi svojstven način. Čemu onda svakodnevna parada predvidljivih, jednodimenzionalnih slika? Žene se marginalizira, objektivizira i diskriminira od kad je svijeta i vijeka. Vrijeme je da stanemo na kraj frivolnostima; vrijeme je da se uozbiljimo i preuzmemo jebenu odgovornost!
** Neke od najraširenijih i najukorjenjenijih stereotipa o lezbijkama popisale su curke s web portala jezebel.com: http://jezebel.com/5205953/pssst-the-girls-guide-to-lesbian-cliches–stereotypes
Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić
{slika}
