Za nas koje volimo knjige ljeto je razdoblje čitanja uz miris mora i/ili planina te dio zasluženog godišnjeg odmora. Ako ste i vi jedna od onih koje na godišnje odmore ne putuju bez dobre knjige, zavirite u preporuke knjiga koje su složile dvije Ive. Ako, nažalost, nemate godišnji, nadamo se da će vam ove knjige skratiti vrućine i (pre)duge radne sate pred vama.
Pupčana vrpca, Lucija Tunković
„Tijelo mi je toliko tromo da se čak i parket povija od moje težine. Ukočile su mi se i ruke, prsti izjedeni želučanom kiselinom. Ne mičem se, ali sa svakom proživljenom sekundom sve dublje padam u jamu vlastita srama. Tisuće misli prolaze mi glavom, sve gore jedna od druge. Zgražam se nad činjenicom da još nisam krenula ni u osmi razred, a već prakticiram oralni seks – jasno čujem onaj glas u sebi koji mi govori da sam obična kurvetina. Dno dna. Znam da bi mi Mama sigurno opalila šamarčinu da zna da ležim pijana i razvaljena na podu nekog vrelog stana, raširenih nogu. Moje je djetinjstvo okaljano, a slabosti prokazane. Znam da se ne znam i ne mogu zauzeti za sebe.“
Autorica progovara o izazovima odrastanja u patrijarhalnoj sredini koju obilježava (post)ratno razdoblje u malom gradu, normalizirano nasilje i emocionalna nedostupnost roditelja. Pupčana vrpca je priča o teško raskidljivom nasljeđu koje se prenosi generacijama i vlastitoj borbi da se izađe iz tih obrazaca i (ne)prilagodi očekivanjima obitelji i okoline. U svom prvijencu Lucija Tunković otvoreno progovara o seksualnosti i heteronormativnim očekivanjima od iste, o važnosti onoga što se vidi „na van“ te neprestano s iskrenim razumijevanjem izaziva i preispituje dinamiku rodno uvjetovanih uloga i očekivanja. Važan, ako ne i središnji dio, romana zauzima odnos protagonistice s roditeljima, posebice majkom.
„A ono što će u mladosti biti njezina snaga, ponos i glavno sredstvo probitka, biološka činjenica starenja okrenut će protiv nje i preobraziti u izvor frustracija i očaja. No usprkos vlastitoj nezahvalnoj poziciji Mama će zbog svog sljepila nastaviti gurati kćeri niz istu provaliju. Kad se rasplače i napravi scenu zbog toga što sam se „opet“ udebljala, reći je mi kako je to za moje dobro. „Mršave žene bolje prolaze u životu“, a ja sam htjela dobro proći, iščupati se iz sobe s pogledom na polomljenu svastiku, osloboditi se, ali ne i razočarati je. Oduprijeti se, ali i svidjeti joj se.“
U knjizi koja je simbolični nazvana Pupčana vrpca autorica nas vodi na put na kojem i same (posebice ako smo rođene 90ih godina) razmišljamo može li se pobjeći od transgeneracijskog nasljeđa, standarda ljepote koje smo upile u transformativnih godinama kao i nasilja kojem smo bile izložene u svim sferama odrastanja. Na kraju ostaje na nama da zaključimo slažemo li se njom da je Tolstoj pogriješio – Jesu li i sve nesretne obitelji nalik jedna na drugu?
Slobodna, Odrastanje na kraju povijesti, Lea Ypi
„Ali ako sam nešto naučila iz povijesti svoje obitelji, i svoje zemlje, bilo je to da ljudi nikad ne grade povijest u okolnostima koje su izabrali.“
Lea Ypi ispisala je dojmljivu memoarsku prozu o vlastitom odrastanju u Albaniji, kako i u podnaslovu stoji, na kraju povijesti. Albanija krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kraj jednog režima, promijene i načini na koji se sve to odrazilo na život desetogodišnjakinje i njene obitelji tema su ove knjige. Kako su izgledali veliki povijesni događaji unutar jednog društva, jedne obitelji, a posebno gledani očima desetogodišnjakinje autorica je vješto prikazala, s mnogo humora i ironije. Neizvjesnost, nestašica, netrpeljivost, gotovo paranoična opreznost dio su obiteljske svakodnevice. Protagonistica malo pomalo otkriva tajne, ili bolje reći priče članova svoje obitelji, utjecaj povijesti i okolnosti na njihove životne priče, pa posljedično i na njenu vlastitu.
„Nisam mogla sebi objasniti taj osjećaj koji me onda pratio i koji tek sada uspijevam artikulirati, da život koji sam živjela, unutar naša četiri mjesta i izvan njih, zapravo nije bio jedan, nego dva života, koja su se nekad nadopunjavala i uzajamno podupirala, ali uglavnom su se sudarala sa stvarnošću koju nisam mogla do kraja shvatiti.“
Mnogo toga joj biva nejasno i zbunjujuće, s vremenom i odrastanjem otkriva više, njena se pitanja umnožavaju, pokušava doći do istine, do odgovora i shvaća da je za odgovore presudno naučiti postavljati prava pitanja. Autorica se bavi kompleksnim pojmovima kao što su pitanje slobode, odgovornosti i revolucije. Propituje slike unutar kojih je odrastala, otkrivajući pozadinu koja je nerijetko sasvim drugačija od onoga što se na prvu činilo istinitim i stvarnim. Knjiga je bogata detaljima, anegdotama, sjećanjima na djetinjstvo i adolescentsko doba. Prikaz je društvenog, obiteljskog života i pokušaj pojedinca da opstane u nezavidnim okolnostima koji su posljedica politike. To vidimo posebno kroz likove o kojima autorica piše, posebice članove vlastite obitelji, majku, oca i baku, koja je posebno važna za njen život. Progovara i o pitanjima koja su uvijek aktualna, pišući o patrijarhatu, položaju žena i što ga sve otežava.
„U njihovim je glavama voljeti ženu i kontrolirati je bilo praktički nerazdvojivo. Tako su naučili od svojih očeva, koji su to naučili od svojih očeva, a oni su pak tako naučili od svojih. A kako su naučili oni, tako su to prenosili svojoj djeci.“
U pokušaju da razumije povijesna i društvena zbivanja i fenomene i ponovljivost povijesti, autorica je postavila brojna važna pitanja u ovoj knjizi, ali nas je također povela i do mogućih odgovora i razumijevanja.
Empuzij, Olga Tokarczuk
„U filozofskom smislu žene ne možemo promatrati kao cjelovit subjekt kakvim je po samom sebi muškarac. Stoga se žena može razvijati i čuvati svoj identitet samo u muškarčevu prostoru. On je taj koji daje okvir njezinom identitetu.“
Roman nobelovke Olge Tokarczuk prati nekolicinu muškaraca koji se nalaze u poznatom lječilištu za sušicu. Dok se nadaju da će svjež zrak i nove metode zaustaviti napredovanje njihove bolesti, krate vrijeme filozofskim (barem oni tako misle) raspravama o postavkama svijeta, politici, a posebno o ženama i njihovim ulogama u društvu. Roman na zanimljiv, ironičan i duhovit način kritizira šovinizam i patrijarhat, dok prikazuje svu raskoš mizoginog mikro kozmosa muškaraca u lječilištu.
Oni su, naime, opsjednuti ženama iako žena gotovo da u njihovu okruženju ni nema. One su usputne njegovateljice, kuharice ili one koje su za nešto „krive“. Osim što vrlo vješto pomalo ismijava, problematizira, ali i na neki način objašnjava pozadinu stavova protagonista, Tokarczuk na neočekivan način preispituje rodne uloge u društvu i seksualnost, kao i stigmatizaciju onih koji odskaču od društvenih normi. Ovog ljeta, neovisno gdje i u čemu se kupate, možete uroniti u simpozij mizoginije nad kojim se fantastično uzdiže glas čudovišnih žena, empuza. Empuzij vodi na putovanje kroz elemente fantastike i misterije u jednoj pomalo usporenoj i maglovitoj atmosferi.
„Kuharica…znate li da su za naše neuspjehe krive majke? One oblikuju naš odnos spram svijeta i vlastitoga tijela. To su najnovija otkrića znanosti zvane psihoanaliza… …Majke su te koje zaraze dijete prekomjernom osjećajnošću, što kasnije pospješuje mnoge bolesti i duhovne slabosti, a prije svega unutarnju feminizaciju. Prevrtljiva i vazda nestalna žena ne uspijeva u djetetu oblikovati svijest da nam je svijet izazov, da su njegovi zakoni strogi, a njegov poredak iziskuje od nas solidna uvjerenja, čvrstoću i nepodložnost nikakvim fanatizmima.“
Zabranjena bilježnica, Alba de Cespedes
Zabranjena bilježnica jedan je od klasika talijanske književnosti koji nam donosi priču žene u četrdesetima, supruge, majke i službenice. I tu nam priču donosi njenim vlastitim riječima u obliku dnevničkih zapisa, ispisanih početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Riječ je o intimnim zapisima žene koji otvaraju vrata njenom unutarnjem svijetu koji je pun doživljaja, dvojbi, propitivanja i neizrečenosti. Sve to naime nije imalo komu i kamo, osim u tajnu bilježnicu. Protagonistica bilježnicu skriva od trenutka kada ju je kupila, ta je bilježnica pokazatelj koliko ona za sebe nema ni vremena ni prostora i nameće pitanje, koliko ona sama za sebe uopće postoji.
Naime, u nekoliko navrata je u panici i traži mjesto u stanu gdje bi skrila bilježnicu, a da je nitko ne pronađe. Nema svoj radni stol, svoj ormar, samo svoju ladicu kamo bi je stavila, pa se trudi skriti je na mjesta za koja zna da je ukućani neće pronaći. Isto je i s vremenom, kako odvojiti vrijeme za pisanje, za to mora biti u stanu sama, ali kada je sama mnogo je toga što u stanu treba napraviti, kad obavi sve zadatke, ne ostane joj vremena, pa ga nerijetko otkida od vlastitog sna. Njeno vrijeme nije njeno, njeno vrijeme pripada njenoj obitelji. Ona je svim članovima na raspolaganju, oni njeno vrijeme, njeno prisustvo i njenu energiju podrazumijevaju. Kad obavi sve zadatke koji proizlaze iz njenih uloga supruge, majke, kćeri, zaposlenice, njoj gotovo ne ostane ništa. I ona čezne za malo vremena i prostora kada će svoj unutarnji svijet preliti u rečenice zapisane u skrivenu bilježnicu.
„U nekoj dobi, nastavio je, sve što smo postigli nije više dovoljno; to nas je samo učinilo onim što jesmo. I sad kad smo napokon postali mi, kad smo postali ono što smo htjeli ili mogli postati, htjeli bismo početi ispočetka, svjesno, u skladu sa svojim današnjim željama. Međutim, moramo nastaviti živjeti životom koji smo izabrali kad smo bili netko drugi.“
A u tim rečenicama je toliko toga za što nitko ne pokazuje interes, toliko toga o čemu nitko ne postavlja pitanja, čemu nitko ne daje važnost. Svojim zapisima oslikava patrijarhat i sve što žene zbog toga moraju podnositi i što se sve podrazumijeva. Ona se kroz pisanje propituje, suočava, sagledava vlastiti život, brak, majčinstvo, tko je ona van svojih uloga, koje su njene propale iluzije, čežnje, skrivene nade i želje. Može li i smije li učiniti što za sebe, ili nje ima samo kroz uloge koje joj u obitelji pripadaju. A sav unutarnji osobni svijet, živ, ali zatočen, klizi samo kroz ispisane rečenice.
Zabranjena bilježnica prikazuje što znači i kako izgleda biti žena, jednako aktualno u doba kad je napisana, kao i danas. Daje nam prikaz unutarnjeg svijeta žena, njegovo bogatstvo i slojevitost, za koji svijet često ne pokazuje nikakav interes, ne daje prostora, pa ga je protagonistica sama morala stvoriti. Je li za taj svijet itko zainteresiran osim drugih žena koje se prepoznaju, suosjećaju i možda osjete da u svojim iskustvima nisu same.
„Često se poželim povjeriti živoj osobi, ne samo ovoj bilježnici. Ali nisam mogla; želju da joj se povjerim nadvladao je strah da ću uništiti nešto što već dvadeset godina gradim dan za danom, jedino dobro što imam.“
Noć, Sara Gordan
Roman Noć uvid je u unutarnji svijet majke u strahu za zdravlje i život kćeri. Noć je, kćer je nestala, nikome se ne javlja, majka pokušava stupiti s njom u kontakt, zove kćerine prijatelje, bolnice, socijalne radnike i sve dostupne službe kojih se sjeti. Naposljetku, usred noći sjeda u auto i kreće u potragu. Agonija se povećava sa svakom sekundom koja prolazi, neizvjesnost koju trpi neizdrživa je, more je pitanja, strahovi, mučne slike nadiru, jer kćer je bolesna, ima dijabetes tipa 1 i lako se može naći u životnoj opasnosti. Majka se pita je li što jela, u kakvom je stanju, je li pila, što je za tinejdžere očekivano, no za njenu kćer može biti kobno.
„Ništa više ne mogu učiniti i preostaje mi samo noć. Živa si, ili mrtva, ne znam dok te ne nađu ili dok se sama ne otkriješ, s tom mišlju moram leći i ništa nije u mojim rukama.“
Sara Gordon, bez imalo uljepšavanja napisala je roman pun emocija i stanja s kojima se susreće majka koja se našla u teškoj situaciji nad kojom nema kontrolu. No koliko god se bespomoćno osjećala, majka ne prestaje aktivno tražiti rješenje, pokušava nadići situaciju, učiniti nemoguće. Ako se noć čini beskrajnom, ustrajnost i izdržljivost majke također je jednako beskrajna. Autorica piše o onome što je još uvijek svojevrsni tabu, događaji i strahovi koje se prešućuje, ali su zajedničko iskustvo mnogih žena, čija nemogućnost izgovaranja ih čini izoliranima, bez podrške u borbama koje ostaju usamljeničke.
„Varijacije bespomoćnosti. Bez tebe ništa. Osjećam prazninu: kad nisi ondje gdje sam ja. Nalaziš se s one strane ruba. Nekoć si mi počivala na rukama i ja sam te štitila od sveg zla.“
Ovakva štiva potiču na promišljanje i razumijevanje, o drugima, odnosima, (ne)mogućnosti komunikacije i bliskosti. Roman Sare Gordan nam pokazuje da i nakon najmračnije noći dolazi svjetlost i mogućnost da se izrodi nešto bolje od onoga što trenutačno jest.
Je li to sve?
O knjigama bismo mogle pisati još dugo, no odlučile smo se zaustaviti na ovih pet opširnijih preporuka. Uz njih, na listu dodajemo još nekoliko naslova koji su se nama svidjeli u posljednjih godinu dana: Gorko, gorko Joanne Bator, Vidjet ćeš kad odrasteš Luce Kozine, Zašto ne pišem? Dijane Matković, Zemlja bez sutona Marije Andrijašević, Max, Mischa i ofenziva Tet Johana Harstada, a tu je i Sigurna kuća Marine Vujčić nakon koje se zasigurno nikada više nećete pitati „A zašto nije otišla?“.
