Sve više žena učlanjuje se u teretane i sportske klubove ne bi li ´istesale´ figuru i privukle muške poglede. No znojenje i mirisi koji neminovno nastaju uslijed fizičke aktivnosti i nisu baš…pa…ženstveni!
Moje uspomene na satove tjelesnog odgoja u školi uglavnom se svode na hladnjikave svlačionice, izgužvane ispričnice u kojima moja mama moli trenera da me poštedi vježbanja, te posljedično sjedenje na klupi dok ostale cure igraju odbojku. Kao tinejdžerka panično sam izbjegavala tjelesni – moje tijelo se razvijalo i bujalo bez da se prethodno konzultiralo sa mnom, a posljedice spomenutog razvoja i bujanja nisam bila voljna izložiti kritičnim pogledima kolegica iz razreda. A tu su i problemi s mjesečnicom: ljetni satovi tjelesnog podrazumijevali su brčkanje u bazenu.
Onih dana u mjesecu na raspolaganju ste imale jednu od navedenih opcija: a) podići ruku i javno priznati da imate mjesečnicu, b) koristiti tampone (što nekima od nas i nije primamljiva pomisao), ili c) žaliti se na osip ili bradavice (moj osobni odabir). I tako, pomisao na razodijevanje pred kolegicama, đipanje po školskom igralištu i (ajme!) znojenje, nije me odveć privlačila. Nakon svakog treninga svlačionicu bi ispunio miris deodoranata. Štoviše, koristile smo ih u tolikoj mjeri da su ih školske vlasti pokušale zabraniti u strahu od napadaja astme. Limenke Charlie Red-a i White Musk-a, u ono vrijeme najpopularnijih deodoranata, kolale su među djevojkama poput jointa na tulumu; sve smo živjele u paničnom strahu od neugodnih mirisa. Sjećam se vlastitog očaja kad sam doznala da je moja takozvana “najbolja prijateljica” naokolo pričala da mi smrdi ispod pazuha. Nije bilo veće sramote od optužbe da ste izvor neugodnih mirisa!
Čini se da se odonda malo toga promijenilo – nedavno provedena studija Udruge za ženski sport i fitness (Women´s Sports and Fitness Foundation) pokazuje da sve više djevojaka izbjegava satove tjelesnog odgoja, a njih čak 48% znojenje opisuje kao “neženstveno“. Školarke nisu jedine koje zaziru od prolijevanja znoja: i odrasle ga žene izbjegavaju kad god mogu. Uđite u bilo koju teretanu i vidjet ćete mnogo žena; no isto tako ćete vidjeti da su mnoge od njih razvile posebne, ´oprezne´ načine vježbanja koji im omogućavaju da se ne oznoje (i ne pokvare šminku!).
Problem je u tome što se ženama (i djevojkama) poručuje da su tjelovježba i sport nešto što će im pomoći da izgledaju bolje, izgube suvišne kilograme i privuku muškarce. Naslovnica časopisa “Women´s Fitness” (Fitness za žene) poziva nas da “postanemo vitke i sexy“. Tjelovježba i sport se ne prikazuju kao nešto što je ugodno, zabavno i korisno samo po sebi, već nešto što moramo otrpjeti ukoliko želimo sagorjeti masnoće ili suziti bedra. S jedne strane, na sva usta hvalimo pozitivne učinke koje tjelovježba ima po fizički izgled, a onda smo šokirani kad mlade djevojke okreću očima čim se sjete da će ih izlet u teretanu ostaviti znojne, crvene u licu i – neženstvene.
Sacha Goldbergerger nedavno je izradio seriju paralelnih fotografija koje pokazuju osobe nakon žustrog jogginga, te dotjerane za večernji izlazak . Riječ je o fotografijama koje nude mnogo realističniju sliku od naslovnica fitness časopisa – trkači i trkačice zadovoljno pokazuju svoj znojn, ponosni na vlastiti trud i naporan rad. Sudionice studije Udruge za ženski sport i fitness žale se i na nedostatak sportskih uzora za djevojke: njih čak 43% smatra da svijet sporta djevojkama ne nudi pozitivne identifikacijske modele. To (nažalost!) i ne čudi imamo li na umu da niti jedna žena (znojna ili ne) nije ušla u prošlogodišnji uži izbor za BBC-jevu Sportsku ličnost godine.
Uspješne sportašice vjerojatno su već navikle da se njihova ženstvenost redovito dovodi u pitanje: Serenu Williams nerijetko opisuju kao “muškobanjastu“, dok se u razgovorima o maratonki Pauli Radcliffe češće spominje njen odlazak na WC usred maratona negoli njeni sportski uspjesi. Važnu ulogu u percepciji sporta među djevojkama imaju i njihove majke: 37% djevojaka izjavilo je da ih je na bavljenje sportom potaknula činjenica da se njihove (po)majke bave sportom. Sjećam se kako sam bila ponosna na svoju majku kad je istrčala Seabank maraton od Skegnessa do Bostona. Dvadeset godina kasnije uloge su obrnute: ja trčim svoj četvrti maraton, a ona me bodri.
U školi sam mrzila sport, no u kasnim dvadesetima razvila sam ljubav prema trčanju. Nakon što mi je ujak iznenada preminuo od zatajenja srca, učlanila sam se u teretanu. Od svih sprava koje sam isprobala svidjela mi se jedino traka za trčanje – ako ništa drugo, čini se kao nešto što bi mi doista moglo dobro doći u životu (mogla bih se naći u situaciji da moram trčati prema nekome ili od nekoga). Nakon što sam razvila dovoljno kondicije da istrčim pet kilometara, napustila sam teretanu i počela jurcati po ulicama. Polica iznad kamina u kući mojih roditelja puna je fotografija: na jednoj od njih sam ja, nakon istrčanog prvog maratona. Lice mi je suzno, znojno i balavo, ali sjaji od ponosa. Pretpostavljam da bi većina ljudi moj izgled na fotografiji opisala kao izuzetno neženstven, ali ja mislim da izgledam genijalno!
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
