Ovog je tjedna u Zagrebu održan okrugli stol “Seksualno nasilje – potreba za standardizacijom prakse“, u organizaciji Ženske sobe i Povjerenstva za ravnopravnost spolova Gradske skupštine grada Zagreba.
Službeno je povod bio Međunarodni dan protiv nasilja protiv žena. No, sudionici i sudionice okruglog stola, koji rade sa žrtvama seksualnog nasilja, trebaju prostor i vrijeme da progovore o svojim iskustvima – i doista imaju što reći, ne samo tog jednog dana u godini.
Kako je rekla jedna od sudionica, tamo odakle ja dolazim, seksualnog nasilja nema – ne govori se o tome, prijava nema, ne upozorava se na problem.
Ima li ga?
Istraživanja, i u Hrvatskoj, i u svijetu, ukazuju da na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15-20 neprijavljenih slučajeva.
I eto nas u zatvorenom krugu.
Društvo negira postojanje problema, nema sustava podrške žrtvama, česta su osuđivanja žrtve i traženje njene odgovornosti – u takvom se sustavu teško odlučiti prijaviti seksualno nasilje, bilo da je riječ o silovanju, ili nekom drugom obliku nasilja.
Mali broj prijava, s druge strane, podržava lažno uvjerenje da problem, ako i postoji, nije velik.
Društvo ne pruža podršku žrtvama nasilja (prema preporukama Vijeća Europe, žrtvama seksualnog nasilja se ne smatraju samo one osobe koje su izravno doživjele nasilje, već i njihove obitelji i druge bliske osobe), teško je naći financiranje za programe koji bi im pružali pomoć i podršku, i smatra se da postoji puno prioritetnijih problema, iako su psihološke posljedice seksualnog nasilja izrazito teške i dugotrajne.
Praksa je pokazala da, što zbog neznanja, što zbog predrasuda, žrtve nasilja često budu još dodatno viktimizirane kasnijim događanjima. Nejasno je što su čije odgovornosti i ovlasti, i koji su sve izvori podrške dostupni žrtvama i njihovim obiteljima.
Ženska soba je inicirala stvaranje Protokola postupanja u slučajevima seksualnog nasilja, u kojem bi bile jasno navedene odgovornosti i načini postupanja svih uključenih u postupak prijave i procesuiranja slučaja seksualnog nasilja, kao i pružanja podrške žrtvi.
Specifičnost ovog protokola je da su u njihovo stvaranje bili uključeni predstavnici i predstavnice relevantnih institucija i organizacija civilnog društva, i da se nastojalo da taj protokol bude pisan svima razumljivim jezikom, i detaljno, kako bi i osobe izvan sustava mogle razumjeti način postupanja (dakle, nastojale su se izbjeći fraze kao što su, primjerice, “Policija postupa u skladu sa svojim ovlastima”, već točno navesti koji službenici i službenice kontaktiraju sa žrtvom, na koji način, koje informacije pružaju, itd.)
Dugoročno bi, nadamo se, ovaj protokol mogao djelovati i na smanjenje seksualnog nasilja. Povećanjem vjerojatnosti prijave, procesuiranja i osude počinitelja, te pružanjem zaštite i pomoći žrtvama seksualnog nasilja, i skidanjem stigme vezane uz ove oblike nasilja, koja sad, na žalost, puno više pogađa žrtve, nego počinitelje, utjecalo bi se i na smanjenje učestalosti ovih oblika nasilja.
Na okruglom se stolu upozorilo i na potrebu financijske podrške za sve ove programe, od vrlo banalnih stvari, primjerice, uređenja prostora u kom će se razgovarati sa žrtvama, do potrebne dodatne edukacije za osobe uključene u postupak, povećanja broja osoba koje rade na ovim problemima, potrebe za njihovom supervizijom, i tako dalje.
Kako je rekla jedna od sudionica, moje kolege dobiju prijavu da je ukraden kazetofon, nađu ga, vrate, i s tim idu kući. Ja idem kući sa slikama silovane djece, pretučenih žena, masnica i trauma.
Ali, tamo odakle ja dolazim, toga nema…
Ili ipak????
Okrugli stol su financijski podržale Europska komisija, Norveško veleposlanstvo u Hrvatskoj, te Grad Zagreb – Ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom.
