Upravo je začuđujući i poražavajući broj muškaraca, a nažalost i žena koji i dan-danas feminizam smatraju u potpunosti irelevantnom i dosadnom temom, što je uočila i Linda Grant koja za Guardian piše o svojoj “proslavi” međunarodnog dana žena, odlučivši nas počastiti stranicom “A Thousand Reasons why feminism is still relevant and necessary”.
Sve je počelo njezinim jutarnjim postom na popularnoj mreži Twitter, u kojem je simbolično svim ne-feministkinjama koje smatraju da apsolutno ništa ne duguju feminizmu, poručila kako je 1979. godine, u dobi od 28 godina, kako bi ostvarila pravo na kreditnu karticu za robnu kuću u Kanadi, morala ispuniti obrazac potpisan od strane njezinog muža ili oca. Istinu zbori kada kaže da se nitko od istih tih mladih žena ne želi vratiti u takva vremena, u kojima su financije bile pod vječnom kontrolom muških članova obitelji. Unatoč toj činjenici, većina žena u suvremenom, reklo bi se, naprednom 21. stoljeću ne uviđa zasluge žena kroz povijest, te njihova postignuća uzima zdravo za gotovo, kao da su prava žena oduvijek postojala. Mlade, uspješne žene u tome ne vide problem, dapače, ne vide nikakvu zajedničku poveznicu između njih, uz poražavajuću činjenicu da današnje gledište na feministkinje jest kao na frigidne i ružne srednjovjekovne usidjelice koje mrze muškarce. Feministička teorija usredotočena je na ženu na načine promatranja situacija i iskustva žena u društvu kao osnovama predmeta istraživanja, ali ona je istodobno i aktivistička jer se sa ženske pozicije trudi stvoriti bolji svijet za žene, a time i za cijeli ljudski rod, pošto stvaranje tog svijeta ovisi o promjenama u društvu, za koje je više nego očito da su svejednako potrebne.
Sve je to, čitajući misli nas preostalih feministkinja diljem svijeta, ispreplela i Grant, koja nije niti mogla zamisliti koliku će famu stvoriti njezin osmomartovski post. Nekoliko sati kasnije, krenula je provjeriti stanje na Twitteru, gdje su je dočekale stotine objava žena o iskustvima sa seksizmima i tretiranju žena kao niže klase u društvu. Prenosim neke od njih:
@harrietvde: “Moja majka bila je 39-godišnja ugledna novinarka u nacionalnim novinama, kada se udala za mog oca i bila prisiljena dati otkaz”
Ili, noviji, suvremeni slučaj, nakon što su žene (prividno) dobile prava za koja je zdravorazumski pomisliti da se stječu rođenjem:
@beckyfincham: “2002. godine, nakon studija, radila sam kao u jednom poduzeću u Folkstoneu, gdje sam morala nositi suknju jer se šefu ne sviđaju žene u hlačama.”
Još bezbroj ovakvih primjera potvrđuje kako javna sfera danas stvara privid korektnosti prema ženama, koji je upravo i isključivo privid jer je poznata činjenica kako su na određenim radnim mjestima žene još uvijek slabije plaćene od muškaraca, iako proizvode isti radni učinak i niz drugih primjera, dok je privatna sfera od strane većine konzervativno odgojenih muškaraca, što se žena tiče, i dalje predodređena za ulogu kućanice i brige o obitelji.
No, kako su na tvitanje Linde Grant i žena diljem svijeta reagirali pripadnici stereotipno određenog “jačeg spola”? Vjerujem da pretpostavljate, uglavnom seksističkim ismijavanjem i njihovom jadnom potlačenosti jer ne postoji međunarodni dan muškaraca. Tko im kriv kada nisu informirani?! Međunarodni dan muškaraca održava se 19. siječnja i, kako je to lijepo sročila Grant, “feel free to raise your own hell on it”. No, da ne generaliziram, bilo je i posramljenih muškaraca koji nisu mogli vjerovati da su komentari koje su mogli pročitati toga dana na Lindinom Twitter profilu, stvarni. Istu večer, ne začuđuje priča koja je počela kolati, a ticala se toga kako će sva objedinjena iskustva na Lindinom profilu Twitter uskoro poslati u povijest, zbog određenog limita postova na profilu. Stoga, bilo je na neki način nužno i vrijedno sačuvati postove, što je predložio Paraic O’Donnell, koji je zatim i postavio web stranicu na kojoj bi u svakom trenutku mogli biti vidljivi postovi tvitani na Lindinom profilu. Tako je, paradoksalno za današnje društvo, zahvaljujući doprinosu jednog muškarca i bezbroj žena, nastala stranica koja je bit cijele ove priče, a čiji naziv valja ponoviti još tisuću puta: “Tisuću razloga zašto je feminizam još uvijek relevantan i neophodan”.
Feminizam tako nastavlja zauzimati važno mjesto u društvenom poretku, naročito danas, kada unatoč svekolikoj borbi za jednakost i zaslužena prava žena, društvo zakazuje u jednom od najvažnijih prava svakog čovjeka: prava na slobodan razvoj i jednaka prava na obrazovanje, kako muškaraca, tako i žena. Tu nastupa feminizam, svakodnevno se oštro suprotstavljajući društvima u kojima djevojke još uvijek nemaju jednake mogućnosti za obrazovanje, gdje je njihova uloga još uvijek predviđena kao ona seksualnog objekta, gdje se njihovi stavovi uredno smatraju glupima i nedostojnima svijeta muškaraca i gdje se ono što se možda čini manje važno, ali nije i manje bolno, konstantno IGNORIRAJU.
Stranica “Tisuću razloga” dobar je podsjetnik na to kako su prava žena BILA i BIVAJU ugrožena, te kako se takvo što ne smije konstantno nastavljati. Kraj svog članka za Guardian, Grant oblikuje vrlo iskreno i inspirativno: “Nije me briga ako neki ljudi misle da je feminizam prljava riječ jer, bez njega, još uvijek bismo se vraćale na staro, zaglavljene zauvijek, suviše preplašene da bismo otvorile svoja usta u slučajevima u kojima muškarci misle da nismo dovoljno ženstvene.”
Zato, prestanimo dobrovoljno pristajati na kompromise koji to nisu i oživimo svoja prava! I upamtite, “res, nonverba”!
