Budući da dolazim iz jedne male sredine gdje se poprilično njeguje subordinirana uloga i viđenje žene prvenstveno kao majke kućanice i odgajateljice te dominacija muškarca nad ženom i djecom, što me jako frustrira, odlučila sam tome posvetiti svoj završni rad u okviru studija na Filozofskom fakultetu u Splitu. Kao logičan odabir mjesta istraživanja položaja žena u obitelji nametnuo se Sinj, kao mali grad u jednoj tradicionalnoj i konzervativnoj sredini koja se teže modernizira za razliku od velikih gradova, u smislu da teže ili sporije ili, štoviše, uopće ne prihvaća neke od potpuno uobičajenih promjena za vrijeme u kojemu živimo kao što su segregirana podjela kućanskih poslova, emancipacija žena, puno i plaćeno radno vrijeme žene i brojne druge suvremene društvene promjene. Za neke i dalje vrijedi uvriježeno mišljenje žene isključivo kao majke i kućanice, ali ne i zaposlene osobe jer bi to značilo da se ne može ostvariti kako uzorna majka i vrijedna kućanica. Brojna istraživanja provedena na ovu temu daju više-manje slične rezultate koji, kao što to poznati španjolski sociolog Manuel Castells u svom djelu Moć identiteta (2002) naziva, govore o “četverostrukoj smjeni” žene (plaćeni posao, vođenje kućanstva, odgoj djece i famozna noćna smjena za muža). Očekivano rezultati istraživanja pokazali su neravnopravnu, odnosno tradicionalnu podjelu kućanskih poslova (kuhanje, čišćenje, pranje rublja, glačanje, sitni popravci, briga oko djece, usisavanje, pranje suđa i praje sanitarija). Žene gotovo u potpunosti samostalno (pranje rublja i glačanje, 100%) ili uz minimalnu asistenciju muževa obavljaju sve kućanske poslove (iznad 80% za sve navedene kućanske poslove), izuzevši sitne popravke koje muškarci obavljaju u 83,3% slučajeva. Pohvalno, zar ne? To je zasigurno njihovo područje, očito i jedino, glede kućanskih poslova koje nikako ne pripada ženi jer je to naravno, ‘muški’ posao i prema tome područje gdje oni mogu iskazati svu svoju snagu i moć. Nadmoć s čekićom u ruci ili zavučeni ispod sudopera, ne valjda pospremajući i mijenjajući pelene.
No, s druge strane tračak nade daje činjenica da se u većini slučajeva u domaćinstvima odluke donose zajedničkim snagama bilo o raspodjeli novca, odgoju djece, o izlascima ili planovima za budućnost. Napokon i neko područje gdje vlada egalitarizam, pomislila sam pomalo i iznenađena ovakvim zaključkom. Područje donošenja odluka u obitelji ipak se znatno udaljava od tradicionalnosti, tj. muškarci više nisu jedini i glavni autoritet koji donosi većinu odluka.
Žene i same prepoznaju svoj neravnopravni položaj u obitelji jer samostalno obavljaju gotovo sve kućanske poslove za koje nisu plaćene . Većina ispitanica vjeruje kako žene teže biti dominantne i glavne u društvu (44,7 posto) no unatoč tome, i dalje je vidljiva izrazito neegalitarna podjela kućanskih poslova i tek kada žene budu ravnopravne sa svojim muževima u podjeli poslova, tada će i one napustiti svoju subordiniranu ulogu te će s vremenom postajati ravnopravne u društvu i obitelji.
Znamo da su se žene izborile za pravo glasa, ali što je sa pravom žene u obitelji? Dokad će se muževi smatrati dominantnima i glavnim autoritetom u kućanstvima, ne samo u Sinju nego i u drugim manjim sredinama? Ova, ali i brojna druga pitanja za sobom povlače beskonačne diskusije koje nužno traže odgovore. Stoga, potrebna je temeljita promjena koja će ženi u obitelji priskrbiti prava koja ona i zaslužuje. Svjesna sam trenutačnog položaja žena u Sinju i činjenice da ovo istraživanje neće učiniti velike promjene, ali mene bi veselio i najmanji pomak u smislu zalaganja žena za svoja prava kao ravnopravnih i zaposlenih osoba. Krajnje je vrijeme za promjene u tom pravcu!
