Ako postoji rodna nejednakost u svijetu umjetnosti, svakako je najizraženija u uličnoj umjetnosti. Dok neki/e tvrde da žene nerado sudjeluju zbog fizičke opasnosti rada na otvorenom, umjetnice poput Swoon, Vextae, Elle i Mayae Hayuk su se probile, unatoč diskriminaciji na ulici i u galerijama.
Umjetnica ELLE iz New York-a to dobro sažima. “Razumijem neke od razloga koji mogu odvraćati od ulične umjetnosti– potencijalna zatvorska kazna, poniženje zbog društveno korisnog rada, uništavanje imovine (ili uljepšavanje, ovisno o vašem mišljenju), kasne noći, mračna mjesta, visoki usponi. Sve to me podsjeća na onu Always reklamu, Like a girl, gdje sve cure i dečki jednako trče do dobi od oko 12 godina, a poslije toga trčati ‘kao djevojka’ znači mahati rukama i nogama i preskakati, umjesto iskreno trčati i razvaljivati”.
Elleino je rano iskustvo street arta započelo kao ambicija da ide jednako daleko kao i njeni muški kolege. Krenula se ‘uzdizati’ New Yorkom, prskajući, taggajući i lijepeći svoje ime na što je veći dio grada mogla. Elleina izložba u Brooklynu 2014., nazvana Unextinguished, s njujorškom legendom fotografije Marthom Cooper– autoricom grafiti biblije Subway Art – bila je kulminacija trzaja protiv godina gledanja ulica prekrivenih samo muškim taggerima.Cilj joj je stvoriti radove ženstvene kao njezin pseudonimom, njezina umjetnička djela često uključuju slike snažnih ratnica, likove za koje osjeća da ju štite na ulicama.
{slika}
Sazrijevajući kao umjetnica, osjeća da je postala njezina dužnost osigurati pozitivnu reprezentaciju žena u umjetnosti. “Vjerujem da je razlog zašto više žena nije uključeno u uličnu umjetnost taj što društvo podrazumijeva da su određene stvari samo za muškarce. Što sam postala svjesnija toga, to sam više htjela biti uzor za mlađe žene”.
Rad australske umjetnice Vexte istražuje svijet snova neonskih krhotina, propitujući naš odnos prema nama samima, idejama o evoluciji, tajanstvenoj povezanosti svih živih bića i atomskih čestica koje sve drže zajedno. Njezin rad je također vođen idejom nadahnjivanja mlađih generacija: “Neka mlada djevojka bi mogla vidjeti sliku ili nešto što sam napravila i shvatiti da i ona to može. To je pravi opipljiv utjecaj”.
Vexta čini jasnu razliku između svjetova ‘grafita’ i ‘ulične umjetnosti’, prvi je skloniji forsiranju mačizma i sukoba ili ‘svađa’ između pojedinih umjetnika/ica i ekipa. Negirajući taj testosteronom natovaren balon i usmjeravajući se dalje od hiperseksualiziranih slika prisutnih u mnogim prikazima žena u radovima umjetnika kao što su Sofles, Vexta je počela gravitirati prema nešto drugačijem izrazu u svojim slikama, prikazujući ženske figure, često u letu ili suspendirane u zraku.
“Htjela sam napraviti nešto drugačije, htjela sam napraviti nešto što bih ja željela vidjeti na ulicama, da nije samo karikatura žene. Sve što ste mogli vidjeti bilo je to i oglašavanje. Jednom kad sam privukla pozornost ljudi, onda sam mogla početi raditi ono što sam smatrala zanimljivim i drugačijim, a zatim dobiti više prostora za to”.
{slika}
Vexta kaže da je rad umjetnica još uvijek često marginaliziran. “Mnogi projekti uključuju tek jednu djevojku. Ili ljudi idu u drugu krajnost i uključe samo djevojke. Nema sredine, što po meni ističe nejednakosti. Vaši radovi, bilo da se bave ženstvenošću ili ne, uvijek se gledaju kroz tu perspektivu koja je validna perspektiva, ali radovi muških uličnih umjetnika se ne promatraju konstantno kao izraz njihove muškosti”.
Ova nejednakost postaje još očitija kada se uključe financijski faktori. Maya Hayuk se prisjeća kako je nakon završetka umjetničke škole većina muških kolega dobila posao ilustratora i likovnih umjetnika, makar su bili u manjini u klasi, dok se mnoge talentirane žene zanemarilo.
U početku slikajući anonimno na ulicama San Francisca, Hayuk je pronašla neželjenu slavu kroz Barnstormers kolektiv kad se preselila u New York, postigavši iznimnu čast oslikavanja prestižnog Bowery zida. Slikajući velike, isprepletene geometrijske oblike, Hayukin rad vodi natrag u jednostavniji svijet tradicionalnih umjetnosti i obrta, učinjen suvremenim svojom udarnom shemom boja. Međutim, moderne klasifikacije umjetnika su joj sporne. “Staviti pridjev ispred riječi ‘umjetnik/ica’ već na neki način marginalizira, pa se ne identificiram čak ni kao ‘ulična’ umjetnica jer slikam na otvorenom puno duže nego što postoji izraz ulična umjetnost”.
Za Hayuk, umjetnost je (organski) prirodan proces koji se razlikuje od onoga što ona opisuje kao poriv muškog umjetnika da ‘mirisom obilježi’ svoj teritorij s egocentričnim oznakama i samopromocijom. “Grafiti to predstavljaju na poseban način. To je velika generalizacija, ali možda žene ne osjećaju potrebu za prskanjem svojega sjemena po stvarima”.
I Maya i umjetnica Caledoniaa Curry, aka Swoon, slažu se s premisom da su žene uglavnom tokenizirane u ovom području. Swonino početno uzbuđenje zbog toga što je uključena u skupnu izložbu u MoMA, New York, je splasnulo kad je shvatila da oni još uvijek prikazuju relativno nizak postotak umjetnica. “Činjenica je da ova velika institucija i dalje ima mali postotak žena i njihovi se radovi i dalje prodaje za puno niže cijene nego muški”.
{slika}
Ipak, Swoonina je samostalna izložba u Muzeju Brooklyn 2014. bila iznimno uspješna. Njezina složena instalacija je u cijelosti preuzela galeriju na katu s ručno rađenim brodom iz njezina projekta Swimming Cities prevezenim diljem svijeta i s ljubavlju rekonstruiranim među isprepletenom papirnatom šumom i ogromnim Avataresque središnjem stablom. Razvila je brojne projekte koji osvjetljuju društvene nejednakosti, poput projekta Braddock Tiles, omogućujući lokalno zapošljavanje i umjetničke radionice u Sjevernom Braddocku, a njezin Konbit Shelter rad je pomogao obnovi zajednice u Haitiju. U tim projektima, Swoon manifestira svoju žarku želju za rješavanjem problema za koje ona smatra da se protežu dublje ispod površine društva.
“Sve ove nejednakosti su još uvijek izrazito prisutne u većini naših struktura”, kaže ona. “To je isto kao i reći da Sjedinjene Države nisu rasistička kultura – sada imamo ovaj masivan trenutak u kojem protestiraju i govore ‘nemojmo više pokušati to poreći’. Mislim da se to ne razlikuje mnogo od toga da je to još uvijek patrijarhalna kultura”.
Unatoč tome, Swoon nije bez nade. Je li moguće da je došao trenutak da godine crkveno i državno naručenog ‘muškog pogleda’ u zapadnoj povijesti umjetnosti ustupe mjesto suosjećajnijem ženskom pogledu? Jesmo li se približili prekretnici u društvu, kada potaknuti sve većom vidljivošću kreativnih žena, počinjemo pisati društveni narativ prema boljem?
“Kada sama sebe pitam ima li nešto novo ili značajno o meni kao ženi u ovom trenutku, mislim da je to samo moja perspektiva; činjenica da su moj glas i način na koji vidim stvari dio tog razgovora na način koji nije bio moguć mnogo stotina godina prije”.
Prevela i prilagodila Marina Bubalo
