U fokusu

Feminističke prakse 1

Vježbanje tolerancije na predstavljanju knjige

Vježbanje tolerancije na predstavljanju knjige

Predstavljanja knjiga često su multifunkcionalna. Najčešće se organiziraju radi promocije određenog književnog uratka i popratnog razgovora o istom. Al to nije sve, možete tu popričati sa autorom/icom, saznati iz prve ruke čime se inspirira, koji su mu/joj daljnji planovi. Možete se i podružiti sa drugim ljubiteljima/icama lijepe književnosti, priupitati “a što trenutno čitate'”, “a što ste lijepoga pročitale/i?”?

Last but not least, možete si i neš’ finoga čalabrcnut, kanapejić, sokić, malo vinčeka ponekad i žestice.

Jest, a možete si i malo vježbati. Ako je promocija, predstavljanje/razgovor na nekom n-tom katu bez lifta, onda si imate i fiskulturu. A možete vježbati i druge vještine, evo na primjer primjera….toleranciju! A kako? Primjer upravo slijedi…

 

Potaknuta takozvanom novinarskom navlakušom (objavljenom na drugarskom portalu www.cunterview.net) u kojoj se spominje dotični roman i u kojem autorica romana kaže da će ovo djelo sigurno uzburkati duhove i izazvati reakciju kod radikalnih feministkinja, odlučih malo istražiti cijelu stvar.

 

Čim autorica spominje radikalne feministkinje, sigurno je nešto posrijedi!

Jeste, ima u Hrvatskoj raznih feminističkih udruga, inicijativa, ima tu ekofeministkinja, anarhofeministkinja, nađe se da prostite i lezbijskih udruga sa feminističkom agendom, al da se neke baš zovu radikalne, ne čuh. Što bi zapravo i bio radikalni feminizam danas?

 

Nastavno na navedeno pomislih, autorica je ziher bolje informirana pa reko da me malo uputi.

I tako odoh ja na predstavljanje knjige “Babetine”, autorice Lade Žigo u Gradsku knjižnicu u Zagrebu, prošli petak 3.. travnja, dan poslije V-day-a.

 

Prvo da kažem da me zanimala sama knjiga naravno, al više me zanimao način na koji će biti predstavljena i ostali popratni sadržaji kao što su pitanja publike.

Nažalost, knjigu nisam pročitala jer je prvo izdanje već bilo rasprodano, al kaže izdavač da će uskoro i drugo izdanje pa eto prilike.

 

Evo konačno i doživljaja sa predstavljanja:

Nazočilo je cca 20-25 osoba, većinom srednje životne dobi, struktura, 70% Ž, 30% M, al nije ni bitno. Autorica je pozdravila nekolicinu, iz čega sam mudro zaključila da se poznaju. Hm, ako se poznaju dal će na kraju biti pitanja, provokativno/inspirativnih ili samo onih običnih? No dobro, pričekajmo.

 

Voditelj tribine na početku je pozdravio sve nazočne i rekao da mu je prošli put jedna posjetiteljica uputila kritiku zašto stalno on vodi tribine, a nikada neka žena. Izrazio je žaljenje što danas nema te posjetiteljice i poručio nazočnima da poradi rodne ravnopravnosti njega tu večer doživljavaju kao ženu.

Vauu, pa ovo će biti pravi queer event, rekoh sebi.

Nadalje, gđa J. K. (ne nije ona J.K. na koju ste prvo pomislile/i) znanstvenica, pjesnikinja…koja je također trebala nazočiti, zbog nekih razloga nije došla.

I konačno, krenulo predstavljanje.

 

Autorica veli da ju je osobno iskustvo potaklo na pisanje knjige. Iskustvo ženskog mobbinga na poslu. Naime imala je par šefica koje su sve bile grozne i zlostavljale je.

Mala digresija, moj unutrašnji glas će biti označen kurzivom: Ajoj užas, problem je sankcioniranje mobbinga, radnice/i se ne usude prijaviti, a i kome bi šefu/šefici?

Nadalje autorica je iz razgovora sa drugim ženama zaključila da sve imaju loša iskustva sa ženama šeficama i da su žene najgori šefovi. Jezušmarija, odakle joj to, kakovi je to uzorak, kakva je to generalizacija, hm da nije možda objavljeno neakvo istraživanje o mobbingu na poslu a ja ga propustila upoznati, e jadna mi diploma.

 

Dalje navodi da su te šefice zlostavljačice često ljubomorne/zavidne na mlađe kolegice i da su zle bez ikakvog cilja, bez razloga potpuno iracionalno, dok muškarci kada sabotiraju, podmeću klipove, točno znaju što rade, imaju cilj. Kukulele, kakvi su ovo stereotipi, iracionalne žene, aha one su sa Venere, a ovi sa Marsa su čist nekaj drugega, pozlit će mi, dvorana je na trećem katu, kako bestraga da siđem uf.

 

A što drugo doli Herin kompleks, zavist i ljubomora, osveta, prema svom rodu, autorica posljedice tog kompleksa vidi kroz cijelu povijest, vladarice, kraljice, carice su bile puno gore i brutalnije od svojih muških kolega. Mnoštvo dokaza, kako autorica kaže, naći i u bajkama, zle maćehe, vještice, čarobnice…E pa ovo je stvarno previše, pa na temelju čega ona zaključuje, na temelju povijesti, koju su pisali pobjednici, najčešće muškarci? Bajke? Helou! Višekratno je znanstveno dokazano da perpetuiraju patrijarhalne obrasce i rodne stereotipe i da bi ih većina trebala imati oznaku “ne preporuča se mlađima od 12 god i ostalima koje/i su u formativnom razdoblju” Pa što nije Hera mitsko biće, otkada se ona koristi za psihodijagnostiku u 21. stoljeću?

 

Zapravo ono na što je autorica željela ukazati jest povijesno prešućeno žensko nasilje i pogibelj koja bi nas sve mogla zadesiti ako žene u potpunosti preuzmu vlast i odluče zatrti muškarce. Jer kada potlačene/i zavlada, najčešće želi osvetu…Pa ko želi zatrti muškarce, ok, ovo je fikcija, radi se o romanu, ali zaboga kakva opasnost od ženske osvete, evo prije 20god je bilo čudno vidjeti ženu za volanom, pa zar su nakon što su se dokopale automobila žene počele divljati po cestama, pijane najčešće?!

 

I na kraju primjer o brutalnosti ženskog nasilja, djelo autorice S.D. u kojem “glavna junakinja sjecka muža jer toliko mrzi muški princip”. Za ime svijeta, kao prvo on joj nije bio muž, a kao drugo nije ga sjeckala zato što mrzi muški princip, pa jel ona uopće shvatila o čemu se u knjizi radi?!

 

Uz još par informacija o sadržaju knjige, predstavljanje bi završeno. E pa sad će jamačno slijediti mnoštvo pitanja iz publike, autorica je iznijela popriličan broj diskutabilnih teza.

Al, nitko se ne javlja, većina odobravajući klima glavom, a ja što ću, ljevicu u zrak, molim za riječ.

Upitah autoricu, pošto se knjiga bazira na osobnom iskustvu pretvorenom u fikciju, a kakovo je vaše stajalište glede ravnopravnosti spolova danas u Hrvatskoj?

Autorica se zahvalila na zanimljivom pitanju (jesam pametna ha?!) i rekla da smatra da u Hrvatskoj nije postignuta ravnopravnost spolova jer se za obiteljsko nasilje još uvijek krive muškarci, a žensko nasilje se prešućuje.

Tu sam shvatila da će ikakav daljni komentar biti suvišan. Apsolutno razumijem problem koji je imala sa svojim šeficama, ali smatram da se to nikako ne može uspoređivati sa strukturalnim nasiljem, što patrijarhat jest.

 

Strukturalnim nasiljem u kojem su žene diskriminirane, zlostavljane, potplaćene, za napredovanje moraju uložiti puno više truda nego muški kolege, a povijesno prešućivanje ženskog stvaralaštva da i ne spominjem (pogledajte samo udžbenike povijesti, red konja, red ratova, red konja, red ratova…).

 

Karakter i ponašanje određene šefice je jedno, i mobbing na poslu treba sankcionirati, al to poopćavati na većinu žena na vodećim položajima (kojih je ionako premalo) je blago rečeno nepristojno. A pogotovo dijeliti nasilje na racionalno (muško) i iracionalno (žensko), žena je ljubomorna i zavidna, a muškarac točno zna što želi (veću plaću, viši položaj u firmi…).

 

Stvarno je bilo dosta o predstavljanju knjige, autorica ima takve stavove, temeljene na iskustvu i što da se radi…Ja sam ih u najboljoj feminističkoj maniri akceptirala i tolerirala

 

No, nemojte da vas ovo osujeti u čitanju knjige. Koliko sam čula, ima tu raznih zanimljivih elemanata, od homoseksualaca (btw autorica ne podržava homoseksualne brakove, ne može se naviknuti na to, uf opet počeh o sadržajima sa predstavljanja ) koji se jedini odupiru ženskoj prevlasti jer nemaju potrebe podilaziti ženama pa do androginih žena koje predstavljaju svojevrsni autoričin ideal…

 

Kao što sam predmnijevala, skroz queer!

 

Dakle knjigu u ruke i čitajte, bolje nego u komp da zurite!

 

Budem i ja pročitala, kad izađe drugo izdanje.