Nedavno lansirana web stranica pomaže ženama pronaći društvo za ručak ili večeru. No ne bi li bilo bolje prestati stigmatizirati žene koje objeduju same?
Početkom tjedna CNN je emitirao prilog o novoj društvenoj mreži dopadljivog naziva Invite for a Bite (doslovno: Pozovi na zalogaj). Ideja je pomoći ženama da pronađu partnerice za ručkove ili večere, kako bi izbjegle sramotu i usamljenost koju neminovno donosi solo odlazak u restoran. Jedini problem je u tome što neke od nas zbilja nemaju ništa protiv solo ručkova ili večera! Za mene osobno to je jedna od najvećih životnih radosti (konkurira joj jedino solo odlazak u kino) – oboružam se knjigom ili novinama, u najgorem slučaju prisluškujem razgovor za susjednim stolom, i jednostavno uživam.
Shvaćam da je osnivačica društvene mreže Cressida Howard djelovala iz plemenitih pobuda: nakon što je na BBC-evoj radio stanici čula prilog o putnicama koje mrze objedovati same, Howard je čvrsto odlučila pronaći način da omogući ženama da jedu u društvu ma gdje se nalazile. Cijela stvar je potpuno besplatna i, a ako je vjerovati BBC-u, itekako potrebna. No s druge strane, možda bi bilo bolje i korisnije da prestanemo stigmatizirati žene koje preferiraju samoću. Jedna od žena intervjuiranih za CNN-ov prilog izjavila je kako na poslovnim putovanjima radije preskače obroke nego objeduje sama; druga tvrdi kako je uvjerena da kad se pojavi sama u restoranu ili kafiću ostali posjetitelji za nju misle ili da je došla “upecati muškarca” ili da je “tužna, usamljena usidjelica”.
Sigurna sam da će te žene s oduševljenjem pozdraviti Invite for a Bite (skrać. IFAB), no osobno bih pokazala daleko više entuzijazma za web stranicu koja se suprotstavlja seksističkim stereotipima negoli onu koja sugerira da žene jednostavno ne bi trebale objedovati same. To mi doista djeluje kao korak unazad, ponovno oživljavanje prastarih uvjerenja kako nije dolično da se žena u javnosti pojavljuje bez pratnje. Možda žene nisu u stanju komunicirati s konobarima ako nemaju nekoga da im čuva leđa? Nadalje, projekt je izuzetno heteronormativan: žene se povezuje isključivo s drugim ženama. Pretpostavlja se kako bi spajanje osoba suprotnog spola lako moglo pretvoriti IFAB u još jednu dating stranicu (možda da obavijestimo Howard da neke ljude privlače osobe istog spola??).
Ono što je za introvertiranu osobu poput mene najgore od svega, jest promoviranje ideje da je sve bolje nego samoća – čak i društvo potpunog stranca (ili više njih). Da se razumijemo, nemam ništa protiv upoznavanja novih ljudi ili sklapanja prijateljstava, no tzv. ´neobavezno´ čavrljanje može biti pravo mučenje.
Iako se IFAB diči time da su ručkovi i večere koje organizira nalik na “zabave na kojima svi žele razgovarati s vama”, to ne znači da nećete naletjeti na nekoga kome komunikacija i nije jača strana. A ako ste se ikada ´uživo´ susreli s nekime s kime ste prethodno komunicirali isključivo preko Interneta te otkrili kako dotična osoba i nije onakva kakvom ste ju zamišljali, onda znate koliko je teško spojiti ljude uz pomoć računala. Provoditi vrijeme s osobom s kojom imate malo ili ništa zajedničkog može biti mnogo gore od samoće.
U prošlotjednom članku za New York Times psihologinja Sherry Turkle ustvrdila je kako neprestano provjeravanje elektroničkih poruka, Twittera i Facebooka samo produbljuje našu usamljenost. Rekla bih kako ni korištenje usluga web stranice koja dogovara ručkove nije daleko od toga. Je li pomisao na solo preživanje salate doista toliko zastrašujuća da biste radije pristali na bilo čije društvo? Čini se kako urednicu lista New York Observer Elizabeth Spiers ne muče takvi strahovi: “Možda zvuči čudno, ali ja doista uživam u solo odlascima u restorane i kafiće (po mogućnosti u društvu dobre knjige). Pretpostavljam da još uvijek nisam razvila svijest o tome da se zapravo radi o strašnoj društvenoj stigmi”. Nisam ni ja.. A bome niti ne želim!
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
