Prevela Davorka Turk
Posebnu je pozornost u prošlom tjednu privukla odluka američkog predsjednika Baracka Obame da poveća broj vojnika u Afganistanu za 30 000 i započne njihovo povlačenje za 18 mjeseci. Međutim, novo izvješće što ga je objavio Human Rights Watch (HRW) upozorava na neuspjeh afganistanske vlade i međunarodnih donatora da zaštite prava žena.
Izvješće posebno upozorava kako je administracija Georga W. Busha istaknula upravo zaštitu prava žena kao jedan od osnovnih razloga za suprotstavljanje Talibanima i Al-Qaedi. “Osam godina nakon pada Talibana, i uspostave vlade Hamida Karzaija, afganistanske žene i dalje su među najobespravljenijima na svijetu. Njihov je položaj težak u svim područjima, uključujući zdravlje, obrazovanje, zapošljavanje, slobodu od nasilja, jednakost pred zakonom, i političku participaciju”, kaže se u izvješću.
HRW upozorava da su u najvećem broju slučajeva ženska prava u Afganistanu zapostavljena i od strane afganistanske vlade, ali i međunarodnih donatora koji su se odlučili usmjeriti prvenstveno na oružani sukob između Talibana i Al-Qaede.
U ožujku se loše stanje ženskih prava u Afganistanu ponovno našlo u vijestima kada je parlament izglasao zakon koji se odnosi na šiitsku manjinu – i koji je Karzai potpisao. Zakon – koji je predsjednik Obama nazvao “odvratnim” – regulira osobne stvari šiitskh muslimana i među ostalim: zahtijeva da supruge traže muževljevo dopuštenje prije nego napuste kuću, daje pravo skrbi o djetetu očevima i djedovima, ali ne i majkama i bakama; dopušta muževima da prekinu uzdržavanje supruge; zahtijeva da se žena “uredi” ili “lijepo obuče” kada to traži njezin suprug; te da ne smije odbiti seks ukoliko to muž od nje traži.
“Šiitski zakon pravovremeni je podsjetnik na to koliko su zapravo afganistanske žene ranjive na političke dogovore i prekršena obećanja”, istaknula je Rachel Reid, istraživačica za područje Afganistana pri HRW. “Karzai je trebao započeti svoje predsjednikovanje s jasnom porukom ženama da će njegova vlada biti ona koja želi unaprijediti jednakost”.
Za mnoge, u pitanju nije samo neuspjeh Karzaijeve vlade da unaprijedi prava žena već je u pitanju i usmjeravanje sredstava, doniranih od međunarodnih donatora i američke pomoći Afganistanu, namijenjenih jačanju civilnog društva. “Interesi žena su interesi civilnog društva. Onog časa kad počnete odbacivati stvari koje su ženama važne, stavljate zdravlje, provođenje zdravstvenih mjera i edukaciju u drugi plan”, kazala je IPS-u Ann Jones, autorica “Kabula zimi” i suradnica magazina “The Nation”. “Na koncu Amerikanci završe gradeći ceste. Ako pitate Afganistance, ceste su vrlo nisko na ljestvici onoga što žele. A ako razgovarate s afganistanskim ženama, saznat ćete da ceste nisu ono što je njihovim obiteljima potrebno”, nastavila je Jones.
HRW je također otkrio kako stopa nasilja nad ženama i napada na žene sudionice javnog života i dalje ostaje visoka. Ubojstvo Sitare Achakzai, 12. travnja 2009. – braniteljice ljudskih prava i lokalne vijećnice u Kandaharu – primjer je opasnosti s kojima se susreću žene koje participiraju u politici, pitanjima ljudskih prava, podučavanju, zdravstvenom radu ili novinarstvu. Nitko nije procesuiran zbog tog ubojstva. HRW ističe kako ubijanje žena koje javno djeluju u društvu zastrašuje mnoge druge žene koje bi se mogle uključiti u javni život. “Policija i sudstvo nasilje nad ženama smatraju legitimnim, pa stoga ne procesuiraju takve slučajeve”, kazala je HRW-u Soraya Sobhrang iz Afganistanske neovisne komisije za ljudska prava.
Prema rezultatima ankete iz 2008., na uzorku od 4700 žena, 87.2% žena iskusilo je najmanje jedan oblik fizičkog, seksualnog ili psihičkog nasilja tijekom svog života. Mnoge od njih također su bile prisiljene na brak. I velika većina žena ne traži pomoć u strahu od policijskog maltretiranja, korupcije i odmazde onih koji su počinili nasilje. Situaciju pogoršava činjenica da silovanje nije zločin prema afganistanskom kaznenom zakonu i da silovatelj može biti optužen samo zbog “prisilnog” preljuba, što može rezultirati time da za preljub bude optužena i silovana žena. Kako bi dokumentirali rašireno nasilje nad ženama, HRW ističe kako u 57% od ukupnog broja brakova u Afganistanu stupaju djevojke u dobi ispod 16 godina, te upozorava na 70 do 80% prisilnih brakova. Kao posljedica ovakve prakse mnoge djevojke odustaju od daljnjeg školovanja, a trudnoće u za to preuranjenoj dobi povećavaju opasnost od zdravstvenih komplikacija tijekom poroda.
Obuzdavanje ovih opasno visokih stopa nasilja nad ženama i djecom, kao i prisilnih brakova, pokazalo se teškom zadaćom upravo stoga što policija nije ili gotovo uopće nije upoznata s rodno uvjetovanim nasiljem ili ženskim pravima. “Obuka je više usmjerena na protu-pobunjeničke i sigurnosne vještine negoli na prevenciju i rješavanje zločina i djelovanja u zajednici”, kaže se u izvješću.
Malo je učinjeno kako bi se poništile kulturalne predrasude zbog kojih se žene u doticaju s policijom ili sudovima suočavaju s diskriminacijom i predrasudama.
I konačno, usprkos značajnim naporima međunarodnih donatora kako bi se poboljšalo obrazovanje za djevojke, razočaravajućih 11% djevojaka, inače u srednjoškolskoj dobi, pohađa razrede od sedmog do devetog, dok ih je samo 4% uključeno u razrede od 10 do 12. Neuspjeh u obrazovanju djevojaka – upozorava HRW – vrlo često može dovesti do njihove preuranjene udaje, preuranjenog roditeljstva, i povećanog rizika smrtnosti pri porođaju.
HRW poziva Karzaijevu vladu i međunarodne donatore da: promoviraju zaštitu prava žena kao dio obnove Afganistana; poboljšaju zakon o uklanjanju nasilja nad ženama tako da on odgovara međunarodnim standardima; da organiziraju veliku kampanju za svjesnost o silovanju koja će biti usmjerena na one koji zakon provode, suce, parlament, javne službenike i afganistansku javnost; kao i da se registracija braka učini široko dostupnom i obveznom.
Povrh toga: Karzai bi trebao narediti oslobađanje od optužbi, ispriku i kompenzaciju svim ženama optuženima za “bježanje od kuće”; vlada i donatori bi trebali pojačati obuku u policiji kako bi se ova mogla nositi s rodnim nasiljem i povećati dostupnost srednjoškolskog obrazovanja za djevojke; UN i vlada trebali bi sigurnost žena kandidatkinja i glasačica na parlamentarnim izborima 2010. učiniti svojim prioritetom; a međunarodni donatori i UN – s afganistanskim Ministarstvom za pitanja žena – bi trebali rukovoditi “polaganjem rodnih računa” za sveukupno potrošen novac u Afganistanu.
Zagovaratelji prava žena također upozoravaju na uključivanje nekadašnjih ratnih vođa – mnogi od kojih su poznati upravo po kršenju ljudskih prava – u vladu. “Nije nam potrebno toliko mula i ratnih vođa koji imaju restriktivne stavove prema ženama”, kazala je IPS-u Eleanor Smeal, predsjednica organizacije The Feminist Majority1. “Željele bi potaknuti (vladu) da imenuje ljude iz različitih dijelova društva koji razumiju da žene trebaju biti opunomoćene kako bi civilno društvo moglo funkcionirati kako treba”.
1 američka organizacija koja promiče jednakost za sve, bez obzira na spol, rasu, seksualnu orijentaciju, socio-ekonomski status, religiju ili etnicitet; promiče nenasilje, mir, društvenu pravdu i ekonomski napredak
