Što bi nam se moglo ne svidjeti na slici talijanske parlamentarke Licie Ronzulli i njene dvogodišnje kćeri? Usklađena odjeća, dvostruko odobravanje tih malenih ručica, činjenica da ozbiljni, u odijela odjeveni Eurokrati s obje njene strane uglavnom ignoriraju dva-za-jedan glas broja 762 – tko bi to gledao bez osmijeha?
Na dan kad je “srednjovjekovni” talijanski sud odredio zatvorsku kaznu za šest seizmologa jer nisu predvidjeli potres, Ronzulli predstavlja mnogo pozitivniju sliku svoje domovine. Činjenica da je vodila kampanju za rodnu jednakost unatoč tomu što je (zajedno sa suprugom) članica Berlusconijeve stranke Il Popolo della Libertà doprinosi slici o njoj kao osobi koja ruši stereotipe.
Kad je Ronzulli prvi put dovela kćer na posao kad je malenoj bilo tek šest mjeseci, u rujnu 2010, slike političarke koja glasuje dok nosi dijete u sling-marami izazvale su medijsu pomutnju. Glasajući za prijedloge o poboljšanju ženskih prava na zaposlenje Ronzulli je izrazila iznenađenje na reakciju. “Radili smo toliko, toliko mnogo u Europskom parlamentu, a mediji uopće nisu bili zainteresirani. Onda sam se pojavila s djetetom i svi su me odmah htjeli intervjuirati”, rekla je.
{slika}
Otad smo vidjeli seriju fotografija male Vittorije Cerioli, na gotovo svima je pokazivala odobravanje. Ronzulli očito smatra svojom zadaćom glasati za nešto u što vjeruje – zbog toga toliko podignutih dlanova i čak i palčeva gore, ali zapravo su slike te koje “daju pet.” Bilo da na njima dijete s pletenom kapicom kopira majčine glasačke namjere ili samo leži na stolu pred političarima; Ronzulli je najčešće ozbiljna, glasa ili govori, no ponekad šalje sms-ove, smije se i izgleda pomalo iscrpljeno; te slike čine više za isticanje pitanja o radu i roditeljstvu od čitave knjižnice pune smjernica za ponašanje tijekom radnog vremena.
Tijekom jednog intervjua Ronzulli je izjavila da njena odluka da povede malu Vittoriju na glasovanje “nije bila politička, nego majčinska gesta”, temeljena na činjenici da je još uvijek bila dojila. Isto tako rekla je da je željela “podsjetiti ljude da postoje žene koje nemaju tu priliku (da povedu dijete na posao) i da bismo trebali učiniti nešto kako bi se o tome govorilo”. Nakon senzacije koju je uzrokovalo Vittorijino prvo pojavljivanje čini se da je Ronzulli stekla odobravanje u političkim krugovima u Strasbourgu da bude dopušteno dovoditi djecu dokle god ne ometaju rasprave. Čini se lako, zar ne?
Kao žena čija su djeca bila prisiljena gurati sve očajnije poruke ispod vrata da si osiguraju minimum pažnje kad god sam radila od kuće, shvatila sam da ne može svatko kopirati Ronzulli. Da neki ni ne žele. No, dok nisu svi Ronzulličini politički stavovi (ni njena sklonost prema ružičastim maskama za mobitele) po mome ukusu, osvježavajuće je vidjeti što je učinila. Većina roditelja na manje privilegiranim pozicijama prisiljena je lagati o bolesnoj djeci ili školskim sastancima svojim šefovima koji za to nemaju razumijevanja. Ronzullini postupci barem sugeriraju da bi se, umjesto pretvaranja da ne postoje ili čak i zatvaranja vrata njihovim molbama, prihvaćanje prisutstva djece i uključivanje istih moglo biti dobro za nas.
Prevele i prilagodile Ana Stipković i Mirna Šimunović
