Prva dionica iz ciklusa tribina iz bioetike, održana 7.11 u Centru za kulturu Trešnjevka, bila je posvećena trudnoći i rađanju iz etičke perspektive odnosno načinu na koji struka shvaća te fenomene i tretira trudnice.
Branka Mrzić Jagatić, iz udruge Roda, suočila je 20-ak okupljenih sa nizom problema s kojima se suočavaju hrvatske trudnice. Naglasila je da pozitivne hrvatske statistike koje upućuju na nisku stopu mortaliteta i morbiditeta nisu pokazatelj realnog stanja stvari. Statistike ne mjere poštivanje prava trudnica, ne osvjetljavaju oblike institucionalnog nasilja i ne govore ništa o kvaliteti usluge i percepciji poroda u hrvatskoj medicinskoj praksi.
Za početak, trudnoća, porođaj i dojenje prirodni su, fiziološki procesi. Karakteristično je u Hrvatskoj društvenoj stvarnosti da se oni tretiraju kao patološki čemu, između ostalog, ide u prilog i činjenica da trudnice imaju povijest bolesti. Nadalje, takvo shvaćanje tijeka trudnoće i procesa poroda ima za posljedicu poveću listu u najmanju ruku beskorisnih a ponekad i neugodnih, ponižavajućih ili čak štetnih rutinskih postupaka koji se beziznimno primjenjuju na svim ženama a ne samo na onima čija je trudnoća rizična. Činjenica je da su svi procesi tijekom poroda prirodni, stvari se odvijaju same od sebe i rijetko je potrebna hitna intervencija.(više o spomenutim rutinskim postupcima na OVDJE!)
Trudnoća je institucionalizirana, vodi ju liječnik, žene nemaju pravo glasa i nisu dovoljno upućene i informirane o čitavoj problematici. Tretira ih se kao broj, kao da su na tekućoj traci i jedina dužnost im je čekati da sve bude gotovo. Erika Spirić, primalja iz Varaždinske bolnice, zalaže se za humanizaciju poroda i naglašava pozitivne aspekte tog jedinstvenog, emocijama nabijenog iskustva koji mehanizacijom gubi svoju bit. Žene su nerijetko žrtve institucionalnog nasilja, osjećaju se loše zbog načina na koji se medicinsko osoblje ophodi prema njima. Osoblje se ponekad ni ne predstavlja iako imaju najdublji i najširi uvid u ženinu intimu. Nepostojanje dvosmjernosti u komunikaciji u tijeku prirodnog procesa kojem je oduzeta ljudska dimenzija nedovoljno je konkretan problem da nagrdi prividno bajnu statistiku ali u Rodi ne smatraju da su to trivijalnosti.
U Hrvatskoj ne postoji kontinuirana primaljska skrb što nije slučaj u brojnim europskim zemljama u kojima žena ima pravo birati glavnu osobu nadležnu za trudnoću i porod kao i mjesto poroda: ne samo bolnicu nego i vlastiti dom ili specijalizirane kuće za porode. Primalja, u zemljama koje imaju mogućnost kontinuirane primaljske skrbi, od samog početka prati porod što podrazumijeva ne samo medicinsku kontrolu nego i razgovor sa ženom o svemu vezanom za trudnoću i porod, asistiranje tijekom poroda i ponekad nastavak nekog oblika brige i neposredno nakon poroda.
Erika Spirić je priznala da se unatoč bogatoj i dugoj praksi osjeća kao građanka drugog reda iako ima višu primaljsku školu i dodala kako u Rijeci postoji studij primaljstva samo u teoriji jer im ne daju diplomu. Plod diskusije, pod moderatorskom palicom Hrvoja Jurića, voditelja projekta koji je ovaj put izabrao testirati bioetičke principe na primjeru trudnoće i poroda, bile su i konkretne ideje nužne za određene pomake: zakon o primaljstvu ne smije biti samo mrtvo slovo na papiru, potrebno ga je integrirati u zakon o radu kako bi primalje mogle obavljati samostalnu praksu.
