Zamislite radni tjedan koji počinje buđenjem ponedjeljkom u 4 ujutro i završava kasnim povratkom kući petkom uvečer. U tom radnom tjednu zamislite ženu koja kod kuće teška srca ostavlja obitelj, nastojeći ipak opravdati iluziju kako u današnjem društvu može imati sve, i karijeru i obitelj. Uzmimo za primjer da je novinarka ili visoka Vladina dužnosnica. Žena koja s osmijehom na licu, časno i dostojanstveno, dajući sve od sebe, obavlja svoj posao na najbolji mogući način, rintajući doslovno bez radnog vremena, bez trenutka koji bi posvetila sebi. Slobodno bira, obitelj ili posao, vjerujem da bi rekla većina ljudi pod utjecajem našeg, a i nekih drugih mentaliteta. No, jeste li se ikada zapitali što je sa ženom koja je samohrana majka, bolesnom ženom, ženom s invaliditetom, kakve su njezine mogućnosti za odabir?
Zašto je tome tako? Zašto žena u današnjem društvu ne može imati sve, bivajući stavljena u podređeni položaj u odnosu na muškarca koji ipak lakše uspijeva imati sve, obitelj, osmijeh na licu, novac u džepu, hobi i zavidnu karijeru?
O toj temi progovorila je za magazin the Atlantic i Anne-Marie Slaughter, intelektualka, akademkinja, bivša dekanica na Princetonu i žena koja je dvije godine provela na visokoj poziciji u američkoj vladi.
Nakon što je dvije godine provela kao žena opisana u uvodu ovog teksta, bez radnog vremena, rastrgana između obitelji i karijere, dotična je jednostavno osjetila da je dosta (samo)zavaravanja. Kod kuće ju je čekalo dvoje tinejdžera koji majku vide jednom tjedno, djeca koja nisu mogla niti trebala čekati. Težak je i hrabar odabir učinila Anne-Marie, osjećajući se istodobno odgovornom za varku koju je godinama prodavala mladim i ambicioznim djevojkama: “Bila sam ona koja je govorila mladim ženama na svojim predavanjima da mogu imati i učiniti sve, bez obzira na područje. To bi značilo da sam bila dio, iako nesvjesno, onoga što je milijune žena tjeralo osjećati kako su one krive ukoliko ne mogu upravljati time da se na društvenoj ljestvici dignu što više, jednako brzo kao muškarci te također, imaju obitelj i aktivni kućni život (i budu vitke i predivne).“
U nastavku kaže kako i dalje čvrsto vjeruje kako žene i muškarci mogu imati sve u isto vrijeme, ali ne u današnjem društvu, ne u Americi kakvu danas poznajemo, njezinoj čvrsto strukturiranoj ekonomiji i društvu. Je li tako samo u bogomdanoj Americi? Dakako da ne, osvrnite se uokolo sebe, zrcalite možda vlastiti primjer, zapitajte se jeste li ostvarile sve svoje mladenačke snove, htijenja i nadanja? Imate li zavidnu karijeru, socijalni i obiteljski život, sve troje istodobno? Zašto nemate? Zašto dopuštate sustavu da Vas oblikuje? Nismo li mi ti/e koji/e bi trebali/e oblikovati sustav i društvo? Dok se većina njih u predizbornim kampanjama busa u prsa i na glas viče kako društvo treba ostati odano obitelji, kako je obitelj najviša vrijednost svake individue, taj sentimentalni argument ne funkcionira u stvarnom životu. I tako će biti sve dok šutimo o tome, dok dopuštamo da naši glasovi ostanu tihi i nezamjetni, utapajući se u masi istih glasova. Dakako da je teško progovoriti kada Vam posao i egzistencija vise o koncu, kada doma imate četvero male djece koju trebate prehraniti, još pogotovo ako ste u zreloj dobi od nekih četrdesetak, pedesetak godina i šanse da ćete pronaći novo i bolje radno mjesto su poražavajuće, ali jeste li svjesni da zaslužujete bolje? Da na koncu konca, i Vaša djeca zaslužuju bolje, a ako od Vas vide primjer idealnih konformista, mislite li da će oni biti drugačiji, da će stvoriti bolje društvo, u konačnici, bolji svijet? Ne, neće, nekolicina će pisati o ovome i za deset i za dvadeset godina, a stvari neće krenuti na bolje.
Žene, ne morate pritom glumiti muškarce. Ne morate rečenice poput “Pišeš kao muškarac” doživljavati kao komplimente, niti rečenice poput “Tvoj je roman novi chick-lit” kao pogrde. (op. referirajući se na Elizabeth Garden, autoricu knjiga Jedi, moli, voli i Sudbonosno da, koja je u svojoj karijeri često nailazila na takve “komplimente” i “pogrde”) Ne, zaista ne morate jer Vi to možete učiniti jednako dobro i trebale biste biti svjesne sebe. Pritom ne misleći samo na navedene primjere uloge žene u književnosti, novinarstvu ili politici, već na općenitu ulogu žene u kojem god poslu se pronašla.
Anne-Marie na priču za the Atlantic, a ja na priču za Libelu, stavlja(m) točku sljedećim zaključkom: “Tek kad će žene držati vlast/moć u svojim rukama u dovoljnom broju, stvorit ćemo društvo koje istinski radi za sve žene. To će biti društvo koje radi za svakoga.”
Prevela i prilagodila Ana Maria Kezerić
