Kakav je položaj žene u sklopu vjerskih zajednica, poglavito Katoličke crkve, u suvremenom hrvatskom društvu? Za dva desetljeća razvoja demokracije na prste se mogu izbrojati tribine, knjige ili aktivnosti posvećene toj temi. Na okruglom stolu početkom prve dekade ovog stoljeća bilo je otužno slušati beskrajno lojalne predavačice koje su na sav glas hvalile prava i ulogu žene u svojim vjerskim zajednicama (kršćanskim, islamskim i židovskim). Jedina koja je tom prilikom održala ozbiljniju kritiku u vezi s položaja žene u Crkvi bila je katolička teologinja, inače redovnica, koja je nakon toga od nadređenih struktura pedagoški disciplinirana te se povukla iz javnog djelovanja.
Nažalost, svih ovih godina demokracije i emancipacije Crkva nije iznjedrila “ženskog” don Ivana Grubišića, ženu koja bi ostala nepokolebljiva u evanđeljskoj kritici Crkve i društva unatoč svim pritiscima superordinarija.
Otad nije održana ozbiljnija tribina ili rasprava na tu temu u religijskim krugovima, što samo pokazuje koliko su žene-vjernice (svih denominacija) mahom pasivne, podložne i pomirene s konzervativnim, patrijarhalnim ustrojstvom svojih vjerskih zajednica. U tom pogledu žene koje se ne deklariraju vjernicama, poglavito one koje su se formirale u građanskoj kulturi i intelektualnoj klimi, pokazuju neusporedivo više samosvijesti, nezavisnosti i aktivnosti u borbi za društvenu emancipaciju. U usporedbi s razvijenim, posebno protestantskim dijelom zapadne Europe, gdje su žene uvažene teologinje, svećenice, biskupice, po svemu ravnopravne svojim muškim kolegama, Hrvatska je još uvijek tradicionalističko katoličko društvo s jasno razgraničenim spolnim ulogama, odnosno konzervativnim uvjerenjem da su važne društvene odgovornosti za muška pleća, a dom i obitelj za žensko krilo.
Prema zaključcima Drugog vatikanskog sabora (starim više od pola stoljeća) i dokumentima poput pastoralne Konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu te Dekreta o apostolatu laika, gdje se traži aktivnije promicanje sudjelovanja žene u kulturnom životu i raznovrsnim područjima apostolata Crkve, uloga žene u Crkvi svedena je na kulturne i karitativne aktivnosti te laički apostolat. Veće odgovornosti u (su)odlučivanju i upravljanju Crkvom i dalje su joj nedostupne. No, čini se da većina vjernica u Crkvi u Hrvatskoj pasivno prihvaća ulogu, za koju se nisu izborile, nego im je nametnuta, što dovoljno pokazuje koliko je teško izići iz okoštalih kalupa tradicijom uvjetovane svijesti.
Takav položaj žene u Crkvi za dugo razdoblje “zabetonirao” je papa Ivan Pavao II. apostolskim pismom “Dostojanstvo žene” iz 1988. godine u kojem je Wojtyla samo potvrdio ono što su mu liberalni katolički kritičari još za života spočitavali: da je otvorio Crkvu dijalogu sa svijetom i drugim religijama, ali da je zakočio unutarnje reforme Crkve. Iako je u apostolskoj pobudnici “Vjernici laici” istaknuo potrebu za obranom i promicanjem osobnog dostojanstva žene te njezine jednakosti s muškarcem te se zauzeo za veću njezinu ulogu u evangelizaciji kao temeljnom apostolatu Crkve, na domaćim crkvenim meridijanima sve je ostalo na dobrim željama: dijelom zbog tradicionalne muške hegemonije, dijelom zbog ukorijenjene ženske submisivnosti.
Iako su prema Zakoniku kanonskog prava Katoličke crkve svi vjernici jednaki u svom dostojanstvu, evidentne su razlike u položajima i službama koje netko obnaša u Crkvi. Tako žene u bogoslužju mogu obavljati uglavnom pomoćne službe (čitača, tumača, pjevača); pri slavljenju mise pomagati bolesnom svećeniku, katehizirati, evangelizacijskom i katehetskom poukom pripremati za sakramente… U vezi sa sudioništvom u upravnim službama, Kanonski zakonik predviđa mogućnosti da vjernice obavljaju službu suca, preslušatelja, izvjestitelja, voditelja javnog vjerničkog društva, ekonoma biskupije, upravitelja crkvenih dobara, kancelara ili bilježnika, ali je činjenica da se u nas mali broj žena nalazi na tim službama.
Dakle, mogućnosti za snažniju afirmaciju žene u dinamičnom (društvenom i unutarnjem) životu Crkve regulativno postoje, međutim da bi regule zaživjele, potrebno je “provjetravanje” zagušljivo-konzervativne kulturne klime, preobrazba zahrđalih društvenih i crkvenih formi i struktura te ono što je najteže, duboka transformacija u podijeljenoj svijesti prosječnoga hrvatskoga građanke i građanina. Svijesti koja je izvana (post)moderna i proeuropska, a iznutra još uvijek sputana tradicijom balkansko-mediteranskog patrijarhata.
Katolička spisateljica i predsjednica međunarodne udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj mr. Ljiljana Matković-Vlašić autorica je više djela na ovu temu: “Žena i Crkva”, “Velike žene Starog zavjeta”, “Laici u prvim ili zadnjim redovima”. O položaju žene u Katoličkoj crkvi kaže: “Poznato je da u Katoličkoj crkvi samo muškarci mogu obavljati svećeničku ulogu i biti članovi crkvene hijerarhije. No, žene su kao laikinje danas vrlo aktivne u mnogim djelatnostima, poput ekumenskog i karitativnog rada. Također, žene danas sve više studiraju teologiju, i u svijetu i kod nas, te zauzimaju važne položaje na teološkim fakultetima i drugim institucijama Crkve.” Uspoređujući poziciju katolkinja s pozicijom žene u protestantskim crkvama, Ljiljana Matković-Vlašić napominje: “U mnogim protestantskim crkvama žene mogu biti pastorice, pa i biskupice. Ta činjenica sigurno djeluje na katolkinje, koje onda drukčije percipiraju vlastitu poziciju u Crkvi. Stoga u zapadnoj Europi neke teologinje itekako inzistiraju na svećeničkoj službi žena u Katoličkoj crkvi. Neke od njih su se dale i zarediti, ali Crkva službeno to ne priznaje, iako svećeničko ređenje žena ne zabranjuje crkvena dogma, nego je zabrana dio crkvene discipline i tradicije.” O tome što bi trebalo učiniti za veću emancipaciju žena u Katoličkoj crkvi, Ljiljana Matković-Vlašić kaže: “Stječe se dojam da većinu žena u našoj sredini, u kojoj je još uvijek prisutan jak tradicionalni patrijarhalni duh, ne smeta činjenica da one ne mogu biti svećenice, kao ni hijerarhijska nadređenost muških kolega. Mislim da bi okrugli stolovi, diskusije i simpoziji na tu temu pridonijeli da se naša situacija iskristalizira.”
Sociolog religije dr. Ivan Markešić o položaju žene u suvremenoj crkvi kaže: “Pozivajući se na Hansa Künga, može se reći da je današnji drugorazredni položaj žene u Katoličkoj crkvi teološki fundiran u shvaćanju da je preko žene u ovaj svijet došao grijeh, da je žena stvorena nakon muškarca, i to iz njegova rebra, dakle, da nije stvorena na sliku Božju… Može se reći da je položaj žene u Katoličkoj crkvi određen celibatom svećenika, ali ne i celibatom redovnica. Uzvišenost svećeničkog neženstva postavlja u Crkvi muškarca iznad žene. I dok postoji takva odredba da je svećeničko ređenje pridržano samo za muškarce, teško je očekivati bilo kakvu promjenu u položaju žene u Katoličkoj crkvi, posebno kad je riječ o mogućnosti da ona postane svećenica. Nažalost, i feministički pokreti, kao i feministička teologija, cijeli su problem položaja žene u društvu i Crkvi svele u najvećem dijelu na “spol”. Samo su djelomice uspjele promovirati stav Simone de Beauvoir da se ženom (podređenim stvorenjem ovog svijeta) ne rađa, nego da se (u patrijarhalnim kulturama i religijama, u kakvima i sami živimo) takvom postaje.” Uspoređujući našu situaciju s onom u zapadnoj Europi, poglavito protestantskim zemljama Markešić ističe: “Ne bi se reklo da je položaj žena u zapadnoj Europi nešto bolji nego u Hrvatskoj. Istina, u protestantskim crkvama žene imaju mogućnost stjecati sve crkvene titule, ali to nije konačno rješenje problema neravnopravnosti žena u suvremenom zapadnoeuropskom društvu. Smatram da bi o promjeni sadašnjega položaja žena u Crkvi i društvu općenito trebale govoriti ponajprije žene, kršćanke, katolkinje, koje će svojim javnim angažiranjem pridonijeti smanjenju već općeprihvaćene neravnopravnosti žena u Crkvi i društvu kao “normalne”.”
