Prema istraživanju o položaju žena na selu, koje je kroz tri godine provodilo bivše Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja, jasno je da su žene u ruralnim područjima one kojima u Hrvatskoj treba najveća potpora kada je u pitanju borba protiv nasilja u obitelji.
Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja bivše vlade, provelo je istraživanje o položaju žena u selima 18 hrvatskih županija. Žene od 18 do 81 godine odgovarale su u razdoblju od 2009. do 2011. godine na 101 pitanje anonimne ankete čiji su rezultati poprilično zabrinjavajući. U anketi je sudjelovalo 1656 žena, u prosjeku 42-godišnjakinja, od koji je 75% doživjelo neki oblik obiteljskog nasilja. Najzabrinjavajući rezultat ankete jest da čak 43,53% ispitanica priznaje da ‘ponekad doživljava nasilje u obitelji’, a čak 30% njih ‘često se susreće s obiteljskim nasiljem’. Samo 25% tvrdi da nikada nije doživjelo nasilje u obitelji! Što točno nasilje u obitelji u ovoj anketi predstavlja, nije definirano, no to ne umanjuje problem s kojim se očigledno društvo mora uhvatiti u koštac.
Udruge za zaštitu ženskih prava nisu svoj utjecaj dovoljno proširile do mjesta gdje su najpotrebije, odnosno do sela. Na to ukazuju podaci iz ankete koji govore da 57% ispitanica ne zna gdje bi potražilo pomoć vezano za nasilje u obitelji, a za većinu ženskih udruga uopće nisu čule. Čak 81,28% ispitanica nije čulo ni za institut Pravobranitelja za ravnospravnost spolova, a za Ured za ravnopravnost spolova nije čulo ‘samo’ tragičnih 72,64%. Njihov način informiranja najčešće je putem televizije – čak 41%, zatim putem radija 29%, a samo 16% žena na selu čita dnevne novine.
Žene na selu su uglavnom završile srednju školu, većina ne govori ni jedan strani jezik, a mali postotak se izjasnio da se pasivno služi engleskim jezikom. Oko 62% ispitanica završilo je autoškolu, no čak 57% uopće ne koristi to znanje i ne vozi automobil. Njih 23% priznaje da je informatički nepismeno, 25% ocjenjuje svoju informatičku pismenost lošom, 34% osrednjom, a samo 13% smatra da se vrlo dobro služi kompjuterima. Oko 76% ispitanica smatra da je hrvatsko društvo izrazito patrijahalno, a to najčešće primjećuju u podjeli na muške i ženske poslove te u nedovoljnom vrednovanju ženskog rada u svakodnevnom životu. Te razlike primjećuju čak i u samom početku života, kroz drukčiji odgoj dječaka i djevojčica.
Kad je u pitanju donošenje odluka, žene imaju pravo glasa samo kod nabave opreme za domaćinstvo (kućanski aparati), kod kupovine odjeće, obuće i ostalih potrepština za djecu te kod izbora menija za ručak. Muškarci, pak, odlučuju o svemu ostalom – prodaji ili kupvini zemljišta, načinu proizvodnje u poljoprivredi, kupovini automobila pa čak i odlasku na godišnji odmor. Dok poslove na poljoprivrednom gospodarstvu dijele s muškarcima (žene se brinu za perad, muzu krave, proizvode mliječne proizvode, brinu za povrće i čiste staje), žene u kući gotovo sve rade same. Pomažu im – opet žene – njihove majke, svekrve ili ženska djeca. Muškarci se u kući brinu za popravak kućanskih aparata te za plaćanje računa. Partneri podjednako kreče zidove u kući i vode djecu kod doktora. Ispitanice ulogu žene na selu doživljavaju kroz redovni odlazak u crkvu, redovito kuhanje, čišćenje kuće pa čak i kroz to da žena uvijek mora biti dobro raspoložena. S druge strane, pomalo kontradiktorno, većina misli i da bi žena svoje slobodno vrijeme trebala posvetiti sebi te da bi morala biti financijski neovisna o partneru. Također smatraju da bi trebale odlučivati o zajedničkom gospodarstvu, same rješavati svoje probleme te biti aktivne u lokalnoj zajednici.
Na pitanje što je za njih u ovom trenutku najvažnije, najčešće odgovaraju da im je važno razumijevanje i sklad sa svim članovima obitelji, zatim njihovo zdravlje, sretan obiteljski život, zdrava obitelj, bolji standard i tek nakon toga uspješno školovanje djece. Kako bi im na selu bilo bolje, žene predlažu povećanje broja radnih mjesta u ruralnim područjima, poboljšanje socijalih uvjeta, obrazovanje te obučavanje ljudi na selu.
