Svako dobro umjetničko djelo postavlja više pitanja no što nudi odgovora. Kako nas vide? jedno je od temeljnih pitanja izložbe Par lijevih cipela – povratak u stvarnost u istočnoj Europi koja je otvorena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Naime, sjećanja umjetnica i umjetnika, drugih ljudi i kolektivno sjećanje rekontruiraju povijesni trenutak – socijalizam – zajedno s njegovim predrasudama te bilježe što se s predrasudama događa nakon socijalizma usmjeravajući se konačno na promatrača u sadašnjem trenutku i testirajući njegove stereotipe. Sama priroda socijalističkog društva koja zahtijeva uniformnost i prirodno isključuje različitosti pogodna je klima za širenje predrasuda; najjednostavnije je širenjem stereotipa diskreditirati društvene skupine mišljene da budu marginalizirane i nadglasane, kao što su, primjerice, žene, apstraktne umjetnice i umjetnici. Socijalizam je za njih uistinu par lijevih cipela, ograničavajući, neprilagodljivi sustav koji ih žulja i nastoji oblikovati prema vlastitim kalupima.
Jedan je od najrasprostranjenijih stereotipa onaj o ženi koja je prvenstveno supruga, majka i kućanica, ženi koja je prirodnim poretkom “niže” jer je “slabija”, a fino ga ironizira njemački oglas u kojem se traži visokoobrazovana žena za posao čistačice, spremna na potplaćenost, prekovremeni rad, loše radne uvjete i lišavanje svih zakonskih prava. Taj je oglas istovremeno odraz društvene klime i ženske inertnosti, on traži da se žene jave da bi bile podčinjene i propituje pristajanje žena na diskriminaciju.
Nizozemski vojnik koji vidi bosansku djevojku kao “nakazu” primjer je stereotipiziranja proizašlog iz nacionalne pripadnosti, a Šejla Kamerić u svojoj Bosnian girl istodobno pokazuje etiketu (samo zato jer je rođena na tim-i-tim koordinatama, a ne na nekim drugim) koja joj je prišivena i odgovara na nju; slika negira riječ, etiketa (grafit) na slici postaje smiješna i neuvjerljiva.
U djelu Sorrow Šejla Kamerić u širem se smislu oslobađa nacionalne etikete – nagost njezine figure oslobođena je konotacija koje bi sadržavala odjeća, bilo kakvih odrednica pripadnosti bilo čemu; nestaje stereotip o egzotičnoj Balkanki, a ostaje čista univerzalna forma slobodna za oblikovanje u bilo kojem smjeru.
Šejla Kamerić problematizira i premještanje stereotipa u svijet pojedinca; dok je Bosnian girl slika smjelog stajanja pred predrasudu, u 30 godina kasnije žena prekriva lice rukama u rukavicama, a dragulji na njima simuliraju oči i usne – ona se skriva iza stereotipnog izgleda kakav je društvo ocijenilo poželjnim i privlačnim, gubeći pritom otvorenost i uvjerljivost koju ima Bosnian girl.
Tri djela Šejle Kamerić pokazuju što se sve može učiniti (sa) stereotipima; odbaciti ih aktivnim suprotstavljanjem (Bosnian girl), nositi ih na sebi – pokoriti im se (30 godina kasnije) ili se pak ni ne osvrtati na njih (Sorrow).
Što se s predrasudama događa u postsocijalističkom društvu istražuje Mladen Stilinović koji u nizu plakata iz raznih tiskovina koji nam svakodnevno ispadaju iz novina traži dublje, ideološko značenje i u njima pronalazi mehanizme koji odr(a)žavaju predrasude društva u kojem su ženske uloge ona seksualnog objekta, vrhunske sportašice i Bogorodice, a muškarac je vojnik, državnik, vjerski vođa ili sportaš. Djelo iz masovne kulture izvodi stereotip o Hrvatskoj kao zemlji lošeg namještaja koja samoostvarenje pronalazi u sportu i koju određuje paradoksalno viđenje žena u dvjema krajnostima (aseksualnost, odnosno čednost nasuprot snažno istaknutom seksipilu).
Stereotipi su jedan od načina iskrivljavanja stvarnosti temeljen na krajnjem pojednostavljivanju i jednoobraznosti, odrednicama koje pristaju ideologiji socijalizma, a umjetnice i umjetnici prebirući po svojem i kolektivnom sjećanju (ponovno) otkrivaju raznolike stereotipe o ženama, od onih temeljenih na samoj činjenici da ste žena, do onih koji u poimanje ženskog i ženstvenosti uključuju i nacionalnu komponentu i promatraju ih u prošlosti, ali prate i njihovo protezanje u sadašnjost ostavljajući nas da razmišljamo zašto.
