Simone de Beauvoir trebala je biti tek još jedna pristojna kršćanka iz francuske buržujske obitelji uglednog rodoslovlja. Rođena je 9. siječnja 1908. godine, punim imenom zvala se Simone-Lucie-Ernestine-Marie Bertrand de Beauvoir, a djetinjstvo je provela u katoličkoj školi za djevojčice – mjestu gdje su se odgajale buduće pristojne žene i šutljive majke.
Takve su škole bile predmetom poruge među francuskom intelektualnom elitom, najviše zbog toga što su učenice nastavu pohađale jednom tjedno, u pauzama između molitvi i satova kuhanja; na rijetkim ispitima časne su im sestre šaptale odgovore.
“To što je jedna takva djevojka postala spisateljica svjetskoga glasa te najvažnija feministička autorica svojeg stoljeća fenomenalan je uspjeh”, izjavila je nedavno u jednom razgovoru Toril Moi, profesorica književnosti na Sveučilištu Duke te jedno od najutjecajnijih imena književne i kulturne teorije današnjice.
“Drugi spol” objavila je u svojim ranim četrdesetim u lipnju 1949. godine. U međuvremenu je diplomirala matematiku i filozofiju te se nastavila na postdiplomskom studiju baviti i jednom i drugom znanošću. U dobi od 21 godine postala je najmlađa osoba – ali i tek deveta žena – u francuskoj povijesti s položenim državnim ispitom iz područja filozofije. Otprilike u isto vrijeme upoznala je i Jean-Paula Sartrea s kojim je provela cijeli život u vezi o kojoj se često pisalo i govorilo više nego o njezinim postignućima.
Aura subverzivnosti
Od prvog trenutka objavljivanja “Drugi spol” uznemiravao je duhove najširih društvenih krugova. “Nezadovoljena, frigidna, nimfomanka, lezbijka, stotinu puta pobačena – bila sam sve i svašta”, piše u svojim memoarima Simone de Beauvoir, prisjećajući se kako je reagirala javnost, ali i intelektualni krugovi, na objavu “Drugog spola”.
Apstraktne slobode – piše de Beauvoir u svom djelu – poput prava glasa na izborima, za žene nisu bile dovoljne ako tim slobodama ne prethodi nešto puno konkretnije, poput jednake dostupnosti zdravstvenih usluga, jednake mogućnosti stjecanja materijalne sigurnosti i napredovanja u karijeri bez obzira o kakvoj je karijeri riječ. Zbog takvih “radikalnih” misli čitanje “Drugog spola” desetljećima je bilo praćeno aurom subverzivnosti, pogotovo ako se knjiga nalazila u rukama mlade djevojke.
Koliko je “Drugi spol” aktualan danas, objašnjava Lada Čale Feldman, profesorica na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
“Premda tu prvu feminističku interdisciplinarnu studiju mnogi žele vidjeti kao ukopanu u vrijeme u kojem je nastala, u modernistički projekt i navodno prevladani egzistencijalistički pojmovni aparat, nema nikakve sumnje da je posrijedi klasik, dakle zasigurno i danas aktualna knjiga – moglo bi se gotovo reći, nezaobilazna feministička “početnica”, koliko god bila opsežno i ne baš lako štivo. Djevojke je danas, dok još ne baratamo hrvatskim nego tek srpskim prijevodom, bojim se, ne čitaju samoinicijativno, kao obvezatni dio svoje ženske inicijacije, kao što je to činio moj naraštaj, premda je “Drugi spol” ipak jezično i stilski puno pristupačniji od recentne feminističke teorije, koliko god svoje područje širio u pravcu zahtjevnih znanja iz antropologije, povijesti, psihoanalize i književnosti”, priča Čale Feldman.
Sporno pitanje spolnosti i majčinstva
I povijest čitanja “Drugog spola” duga je i zanimljiva priča, gotovo jednako zanimljiva kao i samo djelo. Iako je “Drugi spol” bio inspiracija mnogim feministicama, u djelima Betty Friedan, Kate Millett i Germaine Greer jedva da se spominje ime i djelo Beauvoir. Jedna ju je generacija feministica prešutjela, a druga (Hélene Cixous i Luce Irigaray) tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća bila čak izrazito negativno nastrojena prema djelu Beauvoir – optužbe su išle tako daleko da se tvrdilo kako “Drugi spol” zapravo pristaje na muške kriterije jednakosti među spolovima, umjesto da inzistira na nečem potpuno suprotnom.
Čale Feldman kaže kako je riječ o “vrlo složenom pitanju, a tiče se intenzivnih dosluha, ali i antagonističkih odnosa između dviju velikih nacionalnih feminističkih tradicija, angloameričke s jedne i francuske s druge strane”.
“I Millett i Friedan i Greer čitale su Beauvoir, koja je za njih bila intelektualni autoritet, samo šezdesetosmaška je atmosfera značila pobunu protiv svih autoriteta, tako da su se navedene autorice odlučile ili za radikalnije antimačističke ili pak, kao u slučaju Friedan, popularnije profeminističke inačice analize patrijarhata, no nijedna od njih nije istupila u toliko obuhvatnom horizontu koliki je uspjela zahvatiti Beauvoir. Za drugi naraštaj francuskih filozofkinja, De Beauvoir je s isuviše zazora opisala žensko iskustvo tijela, seksualnosti i majčinstva kao nešto što žene nepovratno sputava i ponizuje, te je stoga prema njima i emancipaciju vidjela isključivo u terminima “muške” slobode i afirmacije, umjesto da u ženskosti, kao spomenute, vidi zalog neke kulturne alternative”, objašnjava Čale Feldman.
Žensko pitanje i novo doba
Kraj osamdesetih i početak devedesetih godina prošlog stoljeća donosi revitalizaciju “Drugog spola”, ponajprije zahvaljujući Judith Butler i njezinoj knjizi “Nevolje s rodom”, koja je na možda i najslavnijem citatu Simone de Beauvoir – ženom se ne rađa, nego se ženom postaje – otvorila novi smjer u razmišljanjima o razlici između roda i spola.
“Što se Butler tiče, prije svega se oslonila na tezu De Beauvoir da se ženom ne rađa, nego postaje u danim društvenim, političkim i kulturnim povijesnim okolnostima i mogućnostima, što Butler smatra daleko produktivnijim izvorištem eventualnih promjena nego li oslonac na neku specifičnu žensku iskustvenu razliku, premda sama ne dijeli pouzdanje svoje prethodnice o tome kako se žena može posve autonomno oduprijeti i izboriti osobnu slobodu prozre li na vrijeme da joj društvo nameće nezahvalnu i pasivnu ulogu. No upravo je zbog potonje utopije, danas uvelike potopljene morem novih teorijskih ograda i relativizacija, Beauvoir još uvijek inspirativno čitati”, dodaje Feldman.
Simone de Beauvoir u svom je djelu pružila i jako dobru analizu seksizma u društvu, u jeziku i u svakodnevici. Ipak , postavlja se pitanje u kojoj mjeri je ta analiza još uvijek aktualna te je li se seksistički diskurs u međuvremenu promijenio, ili je samo umotan u celofan političke korektnosti?
“Bilo bi vrlo teško pretpostaviti da će se “žensko stanje” koje knjiga predočuje u povijesnom rasponu od antike do 20. stoljeća samo tako preobraziti, pa niti pod utjecajem svih ovdje spomenutih feminističkih kritičkih intervencija. Ako je Butler doista značajna kritičarka, onda je to prvenstveno stoga što je pokazala da se razlika “prvog” i “drugog spola”, kao i odnosi moći koje ona implicira, dnevno ucjepljuje i perpetuira kroz naše vlastite tjelesne “izvedbe roda” i prešutno usvojene prijetnje da ćemo na neki način nastradati ne izvedemo li svoj rod kako treba – od podsmijeha na poslovnim sastancima, do ekstrema kao što je skriveno kućno premlaćivanje.
Hvalevrijedna načelna briga raznih državnih povjerenstava, civilnih udruga i zakonskih propisa i u nas je uvela određenu dozu korektnosti i opreza u javnim istupima, ali patrijarhalne pretpostavke koje ravnaju dnevnim ophođenjem prema ženama u kući, na poslu, u sudskim sporovima, u političkim forumima i medijima ne daju se tako lako iskorijeniti, a u nekim svojim manifestacijama, poglavito u medijskom prostoru, pokazuju i zabrinjavajuće regresivne signale – čak i kada je političarka, žena uvijek prije svega mora glamurozno izgledati i znalački dozirati što smije reći, kao i koliko uopće smije govoriti prije nego što je proglase u najmanju ruku “napornom”, zaključuje Čale Feldman.
