Zato jer je tamo, odgovorio je George Mallory, britanski alpinist kad su ga svojedobno dvadesetih godina prošlog stoljeća pitali zašto se ide penjati na tada još neosvojeni Mount Everest.
Slavni odgovor znamenitog istraživača mogla bi bez problema parafrazirati Svetlana Maksimović, kad bi je netko zapitao zašto ide u planine. Zato jer mogu, odgovorila bi zasigurno bez puno razmišljanja Svetlana, 27-godišnja Čabranka s riječkom adresom koja se u posljednje dvije godine popela na Učku, Hahliće, Risnjak, Klek, a vršljala je već i po slovenskim i austrijskim alpama.
Simpatična djevojka, međutim, nije uobičajeni planinar, a ovo zapravo i nije priča o planinama. Svetlana je naime, slijepa. A usporedba sa znamenitim Malloryjem koji je gotovo do 8000 metara visine stigao dok je prvi osvajač Everesta još bio u pelenama, potpuno je na mjestu. Dok se samo uz pomoć svojih štapova penje na Učku ili Risnjak, budite u to posve sigurni, Svetlani treba jednaka količina hrabrosti, odvažnosti i vještine kao što je bila potrebna mladom Englezu početkom dvadesetog stoljeća da krene tamo gdje se do tad još nitko prije nije usudio.
Novi život
– Mnogi me pitaju “kako ti to”? Pa lijepo, imaš dvije noge, dva štapa, staviš ruksak na leđa i ideš, objasnila bi to Svetlana, kao da je popeti se na vrh Učke – što samo po sebi nije nikad palo na pamet većini “dobrovidnih” stanovnika Rijeke, i to k tome bez pomoći vida, nešto tako jednostavno poput odlaska na plažu.
Ogroman optimizam i vječiti stav “ja to mogu” vjerojatno je, međutim, zaslužan za činjenicu da je Svetlana danas nasmijana djevojka iz koje zrači nevjerojatna energija. Prije nekih osam godina stvari nisu ni približno bile tako vesele. Svetlana je s 19 godina dobila trombozu moždanih sinusa i kao posljedicu začepljenje venskih kanala u mozgu i povećanje tlaka, što joj je naposljetku uništilo očne živce. Na lijevom oko su posve odumrli, dok na desno danas ima osjećaj svjetla i sjene, noći i dana, no posve nedovoljno da bi se igdje samostalno kretala.
Kad je shvatila da joj se unatoč nekim pokušajima vid neće vratiti, Svetlana, međutim, nije klonula duhom. Nakon što je izašla iz bolnice i javila se u udrugu Homer, našla je ljude koji su joj pružili podršku i savjete, pa je u roku od tri tjedna naučila brajlovo pismo i u mjesec dana savladala kretanje štapom.
– Kompjuter sam već prije koristila, jedino mi je trebalo neko vrijeme da se naviknem na taj zvučni program. Sve mi je to išlo dosta brzo. Ono za što je trebalo duže je bilo prihvatiti tu činjenicu da će se moj život od sad na dalje morati nastaviti na takav način, prisjeća se Svetlana i to je jedini trenutak kad ovoj energičnoj mladoj ženi glas postaje nešto tiši.
Prijatelj, pa dečko
Nije, jasno, bilo lako. Najviše joj je značila podrška roditelja, mame Eve i tate Rajka.
– Znala sam puno plakati i kukati: kako ću, što ću, neću imati prijatelja… Bilo je tu krokodilskih suza na litre, velikih drama, ali mama je uvijek bila tu negdje, njene shiatsu terapije su mi strašno pomogle i nekako se svih tih godina pokazalo da imam u sebi neko strpljenje i volju za životom. Sjećam se da smo tada živjeli na Drenovi i do stana su bile 72 stepenice. Mama mi je rekla da bi bilo dobro da se počnem malo više kretati, a ja sam u početku bila lijena. Krenula bi i nije mi se dalo. Ali mic po mic i došla sam do toga da dnevno prolazim po dvije tisuće stepenica. Hodala sam i hodala, mislim čak da sam i dva puta uganula zglob. Bio je to moj trening, prisjeća se Svetlana.
Neko je vrijeme, kaže, htjela studirati jezike, no studij se nekako sve više udaljavao u nizu prepreka, pa je po uzoru na mamu, upisala i završila tečaj shiatzua, stekla nove prijatelje i stvari su polako počele sjedati na svoje mjesto. Na jednoj od terapija upoznala je Marijana. Postali su prijatelji, a uskoro i dečko i cura. A onda su u Svetlanin život ušle i planine.
Prve planine
– Marijan i njegova obitelj, pogotovo otac, godinama planinare. Bili su valjda na 400 uspona. On je neko vrijeme obolio, pa se i sam pitao hoće li se uopće vratiti planinarenju. I onda me je jednom pitao ako bi išla s njima na Učku. Rekla sam – ako ti misliš da ću ja to moći, a što da ne. I tako smo krenuli. S Poklona prema vrhu. Marijan me držao za ruku i nekako je išlo. Pa smo onda išli po istom putu po zimi. Pa smo bili i na Guslici – i dalje po tom sistemu držeći se za ruke. Ajme kako sam se umorila taj put. Ali bio je to moj prvi vrhić. Pa sam ga pitala da mi da ruksak, da i ja nešto nosim. A kad sam prvi put isprobala planinarske štapove imala sam dojam kao da sam dobila dvije noge. Pa sam si kupila prve planinarske cipele. I onda smo krenuli ozbiljnije, priča Svetlana.
Samo dva sata trebalo joj je do doma na Kleku i junački je odradila silaz kojeg se plašila. Kad se Marijanova obitelj zaputila na austrijski tritisućnjak Ankogel, nije uopće dvojila hoće li ili ne ići s njima.
– Marjan i ja smo žičarom došli na 2600 metara i plan je bio da se još 100 metara uspnemo do doma. Bilo je dosta strmo i Marijanova mama nas je odgovarala jer da ima leda na stazi. Pomislila sam: nema šanse da sad ne probam kad sam već tu. I tako – do gore nam je trebalo 45 minuta. Marijan je bio strašno strpljiv. Pazio je na svaki kamen, svaki pokret. I uspjeli smo. Dobila sam i vritnjak – nikad još nisam bila na toj visini, a gore je zrak tako prekrasan, zadovoljno prepričava Svetlana.
Sedam sati spuštanja
Uslijedili su Risnjak, pa mala avantura na Hahlićima, gdje ih je na silasku uhvatila kiša. Ili kako bi to Svetlana opisala: “Bilo je 4 stupnja i smrznula sam se, ali bilo je tako super”. Zadnjih godinu dana Marjan je više ne drži ruku. Štoviše, ide ispred nje i povremeno je upozorava na neku veću prepreku ili kamen. Svetlana ostatak odrađuje sama.
– Ako bude nekakav stepeničasti teren, Marijan mi da ruku, a ne nekim takvim mjestima se sama oduprem. Treba mi malo više vremena jer tražim pravo mjesto gdje ću staviti štap. Pipkam, pipkam, pa prođem. Nekad nađem mjesto za nogu koje ni oni ne vide. Izoštrila su mi se neka druga osjetila, pa ponekad mogu i predosjetiti gdje je kamen, objašnjava Svetlana. Na ovaj je način, nakon šest sati upornog uspinjanja došla je i do doma na Komni u Julijskim Alpama. Za dole je trebalo još duže – gotovo sedam sati, ali isplatilo se. Koljena više nisu toliko boljela, a ni umor nije bio preveliki. Još je jedna granica probijena. Cijelim tim putem, zanimljivo, gotovo nitko od mnoštva planinara nije shvatio da je Svetlana slabovidna.
– Sreli smo neke Nizozemce, pa su nas pitali za mog psa Toyu koja je tada prvi put išla s nama. Ona mi u šumi i planini ne pomaže, nego je uzmemo sa sobom, pa trčkara naokolo, a ja sam im objasnila da je to zapravo pas vodič.
– Aha, a kod vas je na čuvanju?, pitali su Nizozemci.
– Ne, to je moj pas vodič, objasnila sam im. Bili su baš zaprepašteni, prisjeća se Svetlana koja je sad već počela sanjati i neke druge ciljeve.
Svetlana već neko vrijeme ima labradora-retrivera Toyu, vjernog pomagača obučenog da bude pas-vodič. Iako je u šumi samo “pas” koji uživa u prirodi, na gradskim ulicama kojima Svetlana sama kroči bez ičije pomoći pretvara se u učinkovitog “usmjerivača”.
– Vodi me do pješačkih prelaza, stepenica, izlaza i slično. Kad ih nađe, stane i okrene se prema njima. Slično je i s nekim preprekama poput kontejnera. Toya provjeri s koje strane je lakše proći i to mi signalizira svojim tijelom, objašnjava Svetlana.
Život je ustvari prekrasan
– Sada bih htjela ići na neki 4-tisućnjak, da osjetim kako je to gore, na toj visini. Pitala sam Marijana i njegovog tatu, pa su malo porazmislili i predložili Breithorn u Švicarskoj. Misle da bih to zaista mogla. Sad sam se baš nekako zagrijala za tu ideju i htjela bih ove zime dobiti kondicije. Inače, sjećam se kad sam s njima išla jednom prilikom na snijeg i kad sam prvi put na noge stavila dereze. Kao da sam dobila krila po tom snijegu i ledu, onako malo sanjarski zaključuje Svetlana, tek oprezno spominjujući da zna za slijepog alpinista koji se 2006. godine popeo na Everest. Nije da ona sad baš “puca” tako visoko, ali lijepo je znati da su takve stvari moguće.
A Svetlana jako dobro zna što je to vuče tamo gore.
– Znaš, ja bih to rekla ovako: gušt je u samom hodanju i u tom osjećaju da prelaziš neke svoje granice. Ne u smislu dokazivanja, nego u tom smislu da u sebi stvaram osjećaj – sve se to može. Kad dođemo na neki vrh, Marjan mi zna objašnjavati šta se sve vidi i dođe mi malo bed, jer znam da je to sigurno prekrasno. Ali onda umjesto da gledam sve to oko mene, slušam tu tišinu, vjetar, pa ptičice, pa te zrikavce i sve te kukce koje čuješ i nekako se čovjek spoji sam sa sobom. I mislim da bi ljudi trebali biti u prirodi puno češće. To je slično kao i sa shiatsuom, tim dodirom koji te vraća natrag u tijelo i pomaže ti shvatiš da je život u stvari prekrasan i da se sve može, zaključit će Svetlana
