Inicijativa za feministički Filozofski poziva vas na tribinu “Oktobarska revolucija iz rodne perspektive” koja će se održati u petak 8. prosinca u 19 sati u Dvorani 1 Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Na tribini će govoriti prof. Ankica Čakardić, Mia Gonan i Andrea Anđelinić, a njihov će razgovor moderirati Ante Andabak.
Nakon tribine družit ćemo se u prostoru KSFF-a.
Više o govornicama i njihovim izlaganjima možete saznati u nastavku.
Andrea Anđelinić, Žene i Oktobar
Cilj ovoga izlaganja bit će dati sažet i jezgrovit pregled uloge i pozicije žena u kontekstu Oktobarske revolucije i situacije u Sovjetskom Savezu koja je uslijedila. Okosnicu izlaganja činit će članak The women of 1917. Megan Trudell, objavljen u časopisu Jacobin, u kojemu se ocrtava jezgra povijesnoga aspekta položaja žena, ponajprije radnica, unutar Revolucije. U fokusu će razmatranja pri tome biti načini organizacije žena i njihova angažiranost u političkim pitanjima koja je kulminirala u Februarskoj revoluciji, potičući time revolucionarni naboj koji je u kasnije doveo do uspostave socijalizma. Nužno se pri tom osvrnuti na materijalne uvjete u kojima su se žene nalazile i na način na koji je Komunistička partija planirala djelovati u svrhu poboljšanja istih. Bit će razmotreni stavovi i spisi Vladimira Lenjina i Lava Trockog o ženskome pitanju, ideje o reorganizaciji obitelji i načinima na koje bi se neutralizirala represivnost te zajednice, ali i konkretni potezi poduzeti po tom pitanju, a koji će se zadržati većinom na pravnim aspektima potlačenosti žena i LGBT+ manjine, dok su svakodnevne poteškoće s kojima su suočene ostavljene, uslijed ekonomskih problema i rata, za kasnije propitivanje. Problematizirat će se ukratko i razlozi regresije zakonskih prava žena nakon Lenjinove smrti, ali i posljedice zanemarivanja materijalnoga položaja žena unutar obitelji i unutar javne sfere.
Mia Gonan
Izlaganje će se fokusirati na kritiku Oktobarske revolucije iz perspektive koja za dokidanje kapitalizma, a s njime i opresije žena i LGBTIQ+ osoba, smatra nužnim radikalno mijenjanje samog procesa proizvodnje. Nadovezujući se na kritike koje su se javljale nakon revolucije, od strane Lava Trockog i Aleksandre Kollontai, u vezi postepenog napuštanja ženskog pitanja i rada na dokidanju obitelji, u izlaganju će biti naglašeno zašto je nedovoljno fokusirati se na promjenu “privatne” sfere istovremeno zadržavajući i poboljšavajući kapitalistički način proizvodnje. Iz rodne perspektive, kao i iz perspektive koja dokidanje apstraktnog rada, forme vrijednosti i robne proizvodnje smatra nužnima, kritizirat će se pozicija prema kojoj kapitalizam u nekoj fazi može biti oslobađajući, odnosno pozicija prema kojoj “produktivni” rad može osloboditi žene od “neproduktivnog” kućanskog rada. Budući da sam taj sustav proizvodnje zahtijeva određene društvene odnose, između ostalog patrijarhalnu obitelj, nasilje prema ženama i LGBTIQ+ osobama itd., ne može biti dovoljno fokusirati se samo na puko poboljšanje uvjeta života radničke klase i redistribuciju viška vrijednosti. Osim kritike produktivizma iz perspektive dokidanja apstraktnog rada i vrijednosti, izlaganje će se kratko dotaknuti i suvremene ideje dokidanja roda, te onda razmotriti koliko su neka pisanja Aleksandre Kollontai korisna za tu anti-cisheteronormativnu perspektivu.
Ankica Čakardić, Priča o Ruskoj revoluciji: Ništa bez žena
Ovaj kratki prilog bi pokušao ukazati na izrazito važnu ulogu žena, u prvom redu proleterki i boljševikinja u pokretanju Oktobarske revolucije. Uzimajući dostupni historijski i empirijski kontekst u obzir, predloženu temu ću graditi uz napomenu da je Ruska revolucija bila nužni ishod brojnih ženskih februarskih štrajkova (u sferi produkcije i reprodukcije) i Međunarodnog dana žena organiziranih u Petrogradu, mahom u četvrti Vyborg, 1917. Htjela bih naglasiti da se tu nije radilo tek o nekoj revolucionarno-ženskoj “iskri” kratkog daha, već da su žene bile ključne nositeljice, dakle “motor” Ruske revolucije. Uz to, pokušala bih dekonstruirati mit o “pasivnosti” ili “izostanku” žena iz političkog života ondašnje Rusije, ali istovremeno ilustrirati kako je proboj žena u tradicionalno “muški”politički svijet bio mukotrpan, kako se to obično kaže, “jedan korak naprijed, dva koraka nazad”. Zaključno, iskoristila bih distinkciju između “socijalne reforme i revolucije” kako ju je u svojim radovima razvila Rosa Luxemburg, ne bih li argumentirala tezu da su, historijski govoreći, opresirane klase ili grupe svoja emancipatorna prava ostvarivale revolucionarnim strategijama, a ne samorazumljivim liberalno-pravnim instrumentima. Sto godina poslije, neka nam i ova historija bude lekcija za budućnost.
