Vijesti

05.12.2019. 11:12:28 - Iva Zelić

jedini zločin nasilja gdje se žrtvi ne vjeruje

'Moramo pokazati da je seksualno nasilje neprihvatljivo i nepoželjno'

(Foto: I.Z.)

U sklopu 17. Human Rights Film Festivala, u utorak 3. prosinca u KIC -u se održala javna tribina 'Svijet po mjeri djevojčica'. Tribinu je organizirala Platforma za reproduktivna prava u suradnji sa Zakladom Solidarna i inicijativom #Spasime, a inspirirana je kampanjom 'Pravda za djevojčice'. Raspravljalo se o izazovima u borbi protiv seksualnog nasilja nad ženama i djevojčicama, pravnim okvirima u različitim zemljama, načinima borbe te nužnosti promjene društvene svijesti o seksualnom nasilju i normalizacije istog. Na tribini su govorile Ana Campanile iz organizacije Voce Donna Onlus Pn iz Italije, Julia Santos iz organizacije Comision 8 u Španjolskoj, Tatjana Nikolić iz Centra za devojke Niš, Josipa Tukara iz Ženske sobe - centra za seksualna prava te Paula Zore u ime Platforme za reproduktivna prava. Moderatorica je bila Jelena Veljača ispred inicijative #Spasime.

Na samom početku, osvrnulo se na društvene mreže kao jedan od vodećih razloga uspješnosti kampanja vezanih za borbu protiv seksualnog nasilja. Tako je Jelena Veljača naglasila da inicijativa #Spasime uspjeh duguje upravo Facebooku i Instagramu kao platformama koje su omogućile brzo umrežavanje žena koje su javnost ispričale vlastite priče i iskustva. Paula Zore je dodala da su društvene mreže prednost zbog dostupnosti informacija koje jako brzo putuju čime se omogućuje umrežavanje organizacija na lokalnoj, nacionalnoj ali i globalnoj razini. Navela je još nekoliko događaja koji su 'otvorili vrata' i olakšali put kampanji 'Pravda za djevojčice' te omogućili ulazak organizacija civilnog društva u medijski prostor. Naglasila je važnost pokretanja feminističkih portala u posljednjih 10ak godina, kampanju za ratifikaciju Istanbulske konvencije i veliku uspješnost Rodine kampanje #PrekinimoŠutnju kojom je skupljeno 450 anonimnih svjedočanstava žena o reproduktivnom nasilju. Ipak, smatra Zore, razina medijske pažnje u svim navedenim kampanjama ne bi bila tolika da nisu spontano sa svojim svjedočanstvima izašle žene koje su javnosti poznate i imaju značajnu ulogu u javnom životu. O prvoj kampanji kroz medije u Italiji pričala je Ana Campanile govoreći o presudi iz 1990-ih kad je sud zaključio da je tinejdžerica 'dopustila odnos' jer je imala uske traperice. Naime, zaključeno je da ih je jako teško skinuti bez pomoći osobe koja ih nosi. To je rezultiralo prvom globalnom kampanjom u kojoj su žene odlučile nositi uske traperice u parlamentu sve dok se ne promjeni odluka suda. Zaključno, Julia Santos je dodala da je snaga društvenih mreža u tome što 'nismo više samo pasivne promatračice nasilja, društvene mreže omogućuju da se organiziramo i brzo odgovorimo'.

Santos je predstavila jedan od slučajeva u Španjolskoj koji je bio i motivacija kampanje 'Pravde za djevojčice' – slučaj 'Vučji čopor' ('La Manada) u kojem su petorica muškaraca silovali 19-godišnju djevojku tijekom trke s bikovima u Pamploni 2016. godine. Naglasila je važnost te kampanje i borbe koja je trajala sve do ljeta ove godine kad su muškarci napokon osuđeni za silovanje. Naime, na prvom suđenju muškarci su osuđeni za seksualno zlostavljanje, ne i silovanje jer je žrtva na snimkama (cijeli napad je snimam) bila ukočena, nije pokazala otpor čime je sud zaključio da je dala pristanak. Santos je ispričala mučnu borbu žena diljem zemlje što za pravdu u ovom slučaju, što protiv društvene svijesti kad je pokrenuta kampanja protiv žrtve. Osvrnula se i na činjenicu da su muškarci unajmili privatnog detektiva da prati žrtvu te su na sudu prikazane slike njenog života u kojem ide na studij, druži se s prijateljima i sl. Time je poslana poruka: 'ako nisi tužna, ako vodiš normalan život, tvoja prijava silovanja će biti dovedena u pitanje', poručuje Santos čime se dodatno naglašava dubok utjecaj patrijarhata i kulture silovanja. U takvoj klimi iznimno je bilo važno organiziranje žena u Španjolskoj koje su na ulicama poručile 'to nije zlostavljanje, to je silovanje'. Osim toga, naglasila je važnost kampanje na društvenim mrežama kojom su žene diljem zemlje podržale žrtvu uz poruku 'sestro, vjerujem ti'. Njihovi protesti, ljutnja i aktivizam rezultirali su osudom muškaraca na 15 godina zatvora u lipnju ove godine čime se otvorilo pitanje pristanka u Španjolskoj te pitanje seksualnog nasilja kao javnog, a ne privatnog problema.

Na problem 'ne vjerovanja žrtvi' osvrnula se i Tatjana Nikolić iz Centra za devojke Niš. Ispričala je svoje prve korake na SOS telefonu gdje su žene činile razliku samo zato što su 'slušale pozive i vjerovale im'. Sve te priče potaknule su ih da osnuju Centar za devojke kao mjesto na kojem mogu raditi na prevenciji nasilja, mijenjanju društvene svijesti i edukaciji. Navela je da se Centar aktivno i javno bori protiv nasilja nad ženama i djevojčicama kroz društvene mreže, na ulici, putem forum teatra i sl. Ispričala je njihova iskustva za vrijeme radionica u šestim razredima osnovne škole. Naime, kroz informiranje i edukaciju nekoliko je djevojka istupilo s pričama o seksualnom uznemiravanja. 'Znale su da nešto nije u redu, no nisu znale kako da to nazovu', kazala je Nikolić i dodala da je nevjerojatno koliko je malo znanja i ohrabrivanja dovoljno da žene uvide da nisu krive. 'Malo podrške čini čuda', zaključila je. Što se tiče zakonskog okvira u Srbiji kazala je da postoje prilično dobri zakoni, no njihova implementacija je loša.

Na zakone se osvrnula i Ana Campanile iz Italije. Navela je da su u Italiji ove godine povećane kazne za distribuciju pornografskih videa ili slika, grupno silovanje, nasilje u braku i sl. Ipak, naglasila je kako to samo po sebi nije dovoljno te da je jedan od najvećih izazova i problema s kojima se žene u Italiju susreću (uz nedostatak vjerovanja žrtvi) ekonomska (ne)stabilnost. Kazala je da velik broj žena što zbog vjerskog i patrijarhalnog odgoja, što zbog nedostatka usluga (kao što su vrtići), nakon rođenja prvog djeteta, a posebno drugog, napušta posao i posvećuje se brizi za djecu čime postaju ekonomski ovisne. Dodala je da su zakonske definicije sve bolje, no kao i slučaju Srbije, provedba u praksi je loša.

O zakonskoj situaciji i svakodnevnoj praksi u Hrvatskoj govorila je Josipa Tukara. Navela je da su ranije navedene kampanje 'odškrinule vrata za pričanje o seksualnom nasilju'. Osvrnula se na nedostatak centara za žrtve nasilja kojih bi prema broju žena u Hrvatskoj trebalo biti 20 do 21, a trenutno traje borba za tek tri regionalna centra. Navela je i da je prema statistikama MUP-a godišnje zabilježeno svega 50ak slučajeva silovanja, no da nacionalna i internacionalna istraživanja pokazuju da na jedan prijavljeni slučaj dolazi 15 do 20 neprijavljenih. Posebno je problematično pitanje silovanja u braku jer žrtve često, prema sudu, ne pokazuju dovoljan otpor ili im se ne vjeruje jer 'kako nakon 10 godina braka one mogu biti silovane'. Prema iskustvu Ženske sobe, navodi Tukara, te žene često nastoje zaštiti djecu koja se nalaze u susjednim sobama te su silovatelji vrlo često u poziciji moći. Što se tiče zakonskih regulativa, najavljena je promjena definicije 'spolni odnos bez pristanka' te će se minimalna kazna za silovanje podići na tri godine. Osvrnula se i na 'mit o pravom silovanju', u kojem se i dalje vjeruje da se ono događa u mračnim ulicama u kojima je silovatelj nepoznat muškarac. U stvarnosti, ono se najčešće događa u poznatom okruženju, od strane dobro poznatih osoba. Osim toga, povjerenje prema žrtvi je i dalje na niskoj razini te su one često prisiljene ići na poligrafe. Paradoks je što svega dva posto prijava na kraju budu lažne prijave, što je identičan postotak kao i kod svih drugih prekršajnih i kaznenih prijava, primjerice krađa. 'No, usprkos tomu, silovanje je jedini zločin nasilja gdje se žrtvi ne vjeruje', poručuje Tukara. Zaključno, ustvrdila je da se treba više zajednički raditi na edukaciji i prevenciji te da kao društvo moramo pokazati da je seksualno nasilje neprihvatljivo i nepoželjno te moramo osuditi počinitelja, a ne žrtvu.

Kroz pitanja publike pričalo se o nedostatku političke volje za implementacijom Istanbulske konvencije jer novac namijenjen za to postoji u proračunu te se raspravljalo o edukaciji, posebice policijskih službenika/ica. Zaključeno je da bi edukacija trebala biti dio Policijske akademije te da postoji volja službenika/ica, no da se trenutno edukacija provodi naknadno, kao 'krpanje rupa'.

Na samom kraju tribine, Zore je dodala da možemo biti optimistični/e, prvenstveno zbog uspješnosti posljednjih nekoliko kampanja, no 'ostaje nam još puno posla'. Zaključila je da se otvorio prostor koji moramo ispuniti sadržajem koji će činiti promjene te da 'nema stvarne promjene bez promjene društvene svijesti'.

Nakon tribine prikazan je film 'It Happened Here' koji tematizira seksualno nasilje na kampusima kroz osobna svjedočanstva pet žrtava koje su svoja iskustva pretočile u stvarnu promjenu.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: ekonomska nezavisnost žena, italija, katolička crkva, kultura silovanja, nepovjerenje, patrijarhalno društvo, patrijarhat, platforma za reporoduktivna prava, seksualno i reproduktivno zdravlje, seksualno nasilje, seksualno nasilje nad ženama, seksualno nasilje prema djevojčicama, silovanje, silovanje na kampusu, silovanje u braku, španjolska, spasi me, spasime, vučji čopor, zaklada solidarna, zakoni, žrtve obiteljskog nasilja, žrtve silovanja

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM