Vijesti

26.01.2010. 15:02:15 - Davorka Turk

O knjizi "Moja povijest žena" francuske povjesničarke Michelle Perrot

Seksualna revolucija je ostala nedovršena

Kako bi bilo kada bismo se, umjesto antiprosvjetiteljskim pozivima na otkrivanje "divlje žene"  i biodeterminističkim određenjima ženskosti što ih diktira današnje tržište "ženskih" publikacija, upitale što nam o nama samima imaju reći naše pretkinje, one koje govore svojim djelima?

To je neprijeporna vrijednost što ju knjiga "Moja povijest žena" Michelle Perrot ima za nas danas, kako je to na predstavljanju knjige u Medijateci Francuskog instituta u Zagrebu istaknula dr. sc. Renata Jambrešić Kirin s Instituta za etnologiju i folkloristiku.

Ova francuska povjesničarka ističe kako posvojna zamjenica iz naslova knjige nipošto ne podrazumijeva vlasništvo. Ta je povijest, kazuje Michelle Perrot, "krenula od povijesti žena, da bi postala poglavito povijest roda koja inzistira na odnosima među spolovima i integrira muškost. Ona je proširila prostorne, religijske, kulturološke perspektive".

Knjiga je nastala na temelju transkripata dvadeset i pet radio emisija iz serije "Povijest žena" emitiranih na France Culture, od 28. veljače do 1. travnja 2005. godine. Ista je to ona povijest za koju se Michelle Perrot još prije više od trideset godina zapitala postoji li uopće?

Naime, nakon što je doktorirala i postala profesorica Michelle Perrot je, zajedno sa Pauline Schmitt i Fabienne Bock, 1973. na sveučilištu Paris VII-Jussie započela kolegij naslovljen "Imaju li žene povijest?" koji je doživio veliki uspjeh i lansirao čitav pokret. "Povijest" označava ono što se događa, ali i priču koja se oko tih događaja ispreda.

Žene su dugo bile izostavljene iz te priče - one su nevidljive, ograničene na privatnost kuće ili predodžbe promatrača i kroničara, uglavnom muških, znatno manje prisutne u javnom prostoru, "izvan vremena, ili bar izvan događanja".

Iako se žene u francuskoj povijesti počinju pojavljivati u 18. i 19. stoljeću, bit će potreban čitav niz činitelja, znanstvenih, socioloških i političkih, koji će inicirati pojavljivanje "žena" u humanističkim znanostima. Feminizacija sveučilišta i pokret za oslobođenje žena, koji se počeo razvijati od 1970-ih, u pitanje su doveli univerzalnost, dotad često karakterom muških, ustanovljenih znanja. "Tako se rodila želja za nekom drugom pričom, nekom drugom poviješću".

Ta se povijest tijekom sljedećih trideset godina promijenila. Od povijesti tijela i sfere privatnosti, žene-žrtve koja je tjelesno potčinjena i ekonomski ovisna, do povijesti žena u stvaranju, radu, politici, aktivnih žena u javnom prostoru. Iz tog "ogromnog tkanja" Michelle Perrot izabire pripovijesti u najširem prostorno-vremenskom opsegu. No upozorava, "silom prilika, ti su likovi uglavnom uzeti iz povijesti suvremene Francuske i Zapada".

"Tijelo", "Duša", "Rad i stvaranje", "Žene u javnom prostoru" tematske su cjeline njezina istraživanja. "Tijelo" nas upozorava kako je tijekom povijesti žena stopljena sa svojim spolom i svedena na njega. Njezina je smrt, jednako kao i život, društveno neupadljiva, njezina tjelesnost hraniteljska, a materinstvo izvor identiteta i predmet državne kontrole.

 "Duša" već zarana pati zbog religijom ustanovljenog poretka Prirode koju je stvorio Bog. Proklamirana nejednakost spolova donijela joj je zabranu znanja koje je privilegija božjeg izaslanika na zemlji - muškarca - i u suprotnosti sa ženskošću. Djevojke su kroz povijest obrazovali samo kako bi ih pripremili za buduće supruge, kućanice, majke. Žene pak, zazirući od naobrazbi koje su im bile dopuštene, same sebe podučavaju - u samostanima, dvorcima, knjižnicama. Danas je njihovo obrazovanje uvjetovano potrebama tržišta.

Društva nikada ne bi mogla opstati bez "ženskog rada" - žene su oduvijek radile, no njihov rad je bio nevidljiv, vezan za kućanstvo i rađanje, nije mu bila utvrđena vrijednost i nije bio plaćen. Kasnije postaju pomoćna snaga svojih muževa, te potom, s industrijalizacijom, izlaze iz kuće. U tom je procesu neodgovorenim ostalo pitanje trebaju li žene biti najamne radnice i ostaviti "ognjište gdje je njihovo sidrište i gdje su korisne?"

Žene su tako zarana počele ulaziti u "javni prostor", što nije bio problem kada bi se oslanjale na svoje tradicionalne uloge, kao što je bio slučaj s pobunama zbog nestašica hrane, ili s dobrotvornim radom. Međutim, one žele raditi isto što i muškarci. Pravo na zapošljavanje povećava njihovu mogućnost suprostavljanja. No, politika, kao središte odlučivanja i jezgra moći granica je koju je najteže prekoračiti. 

Ženska je povijest, postajući svjetska, ustanovila jedan oblik "identitetnog osvješćenja, ponovnog pokušaja iščitavanja događaja i promjena u svjetlu razlike među spolovima, to jest roda. U njezinom se okrilju razvija i određena povijest muškaraca i muškosti".

A žene u povijesti? Danas je u zapadnom svijetu jednakost spolova postala priznato načelo, žene su osvojile brojne slobode i dobile pristup područjima znanja i moći iz kojih su bile isključene. Tome se još uvijek uvelike opiru vjersko, ekonomsko, političko, i posebno, obiteljsko područje. "Granice se često pomiču, ali se područja muške savršenosti ponovno uspostavljaju". Seksualna je revolucija, ističe Michelle Perrot, ostala nedovršena.

Ovdje, kao ni drugdje, ne postoji "kraj povijesti". 

Tagovi: francuska medijateka, javni prostor, michelle perrot, povijest žena, renata jambrešić kirin, seksualna revolucija, ženski rad

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM