Vijesti

15.10.2010. 15:48:28 - Jelena Svirčić (h-alter.org)

Intervju sa beogradskom feministkinjom Adrianom Zaharijević

Ženski stomak i ženska prava

Adriana Zaharijević jedna je od malobrojnih mladih teoretičarki feminizma u Srbiji danas, koja je u Srbiji definitivno odlučila i ostati. Generacijski pripada "trećem talasu feminizma", još uvijek nedovoljno definiranom, ali su njegove karakteristike, uvjetno rečeno, povezane s pokušajem teorijskog odmaka od svojih feminističkih predhodnica koje su se "morale" baviti ratnom i mirovnjačkom tematikom. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, specijalizirala i magistrirala na Fakultetu političkih nauka, gdje trenutno radi svoju doktorsku tezu. Urednica je na Trećem programu Radio Beograda i kordinatorica u Centru za ženske studije i istraživanje roda. Bavi se političkom filozofijom, feminističkom teorijom i poviješću 20. stoljeća. Priredila je knjige "Neko je rekao feminizam?", "Suočavanje s prošlošću-feministički pristup" i "Drugačija moć je moguća". Nedavno je objavljena njena prva samostalna knjiga "Postajanje ženom", čija glagolska imenica u naslovu daje do znanja da se radi o procesu koji je trajan i kojemu se ne vidi definitivan kraj, iako "bivanje" ženom volimo uzimati zdravo za gotovo. Što sve predstavlja "treći talas feminizma", koje su njegove sličnosti i razlike sa prethodnicama iz njegovog drugog vala iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća i koja je važnost podsjećanja na povijest ženske borbe za ravnopravnost, s Adrianom smo razgovarali u "predratnoj" atmosferi, prije Parade ponosa u Beogradu, a sam "Pride" prokomentirale smo nekoliko dana potom.

Dok sam se pripremala za ovaj intervju, nisam mogla ne primjetiti kako stalno naglašavaš da namjeravaš ostati u Beogradu. To, pretpostavljam, ima veze sa situacijom u Srbiji?

Da, to je za mene veoma važno pitanje. Do 2000. godine cilj mi je bio da odem iz Srbije; međutim, baš u vrijeme čuvenih izbora provela sam mesec dana u Engleskoj i tada sam shvatila da se događaju velike stvari i da po svaku cenu želim da se vratim. Ubrzo potom sam počela da ulazim u svet feminizma i tada sam uvidela da nema smisla da se time bavim negdje drugdje kad je tako nešto ovde neophodno, što se u mom slučaju posebno odnosi na feminističko obrazovanje. Pitala sam se, i dalje to pitanje sebi postavljam, zašto bih otišla negdje i pričala, recimo, o feminizmu 19. veka u Engleskoj, kad se u Engleskoj time bavi tko zna tko sve ne, dok se u Srbiji time ne bavi nitko. I to je i dalje moj ključni motiv. Ako je obrazovanje vid političkog, a ja želim da verujem da je tako, onda je ono neophodnije ovde. Iako na svakodnevnom nivou toliko toga pobuđuje želju da odem, takoreći, bilo kuda odavde, svesna sam da tu ima jako puno posla, od političkog do teorijskog, i na uspostavljanju sprege među njima.

Postoji li uopće u Srbiji danas treći talas feminizma i koji bi bio njegov sadržaj? Posebno ako se osvrnemo na posljedice tranzicije na ovim prostorima koja je doslovno pobrisala sva nastojanja feministica iz drugog vala feminizma iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Nisam sigurna da možemo govoriti o tome da postoji pokret u Srbiji, pa samim tim ni treći talas, ukoliko ga posmatramo kao stvar pokreta. Pitanje feminističkog pokreta - kao pitanje - čini se, globalnog je karaktera. Puno se toga izmenilo u odnosu na sedamdesete, kako na globalnom Severu, tako i ovde, u regionu. U Srbiji, ako je pokreta u pravom smislu te reči ikad i bilo, radilo se o kombinaciji mirovnjačkog i feminističkog pokreta. Dakle, ako je to sinonim za feministički pokret, onda ovo danas mora da nosi neko drugo ime, jer su interesovanja, motivacije i metode naprosto postale drugačije. Ako pitaš da li postoje feministkinje trećeg talasa (ili "treće scene "kako sam to provizorno nazvala baš da bih se distancirala od uobičajene periodizacije koja ovde nije sasvim osnovana), njih svakako ima, i taj broj nije mali. Ono što nam možda nedostaje jeste nekakvo jedinstvo, nekakvo okrilje koje nas sve čini vidljivima u tom ključu. No, iz perspektive trećeg talasa, nisam sigurna da nam je neka vrsta sabornosti ili jakog identitetskog imenitelja prema kojem bismo radile iste stvari, uopšte potrebna. Mnoge žene (ali i muškarci) koje su prošle kroz programe Centra za ženske studije u Beogradu i Novom Sadu - koji sada postoje već skoro dve decenije! - opredeljuju se za različite oblike aktivnosti i primene svojih znanja kojima pomažu osnaženju i osvešćenju svojih lokalnih mikro i makrozajednica. To nije mala stvar, iako se možda ne može lako upreti prstom u tu gomilu ljudi koji "rade" na svom i tuđim životima, i reći - tu su feministkinje / feministi trećeg talasa!

Čini mi se da je za treći talas karakteristična otvorenost prema alternativama, otvorenost uopšte. Ta vrsta inkluzivnosti bi morala da bude korak dalje u odnosu na traženje zajedničkog identiteta koji je bio važan u decenijama koje su iza nas. Međutim, iako insistiram na tome da su svi feminizmi u igri, mislim da se feminizam i svaki vid nacionalizma isključuju međusobno. Prema tome, feminističko je političko, a u ovim zemljama to mora da znači ne samo ono staro, "lično je političko", nego da je feminističko antimilitarističko i antinacionalističko.

Drugi val feminizma koji je u Jugoslaviji bio prilično jak, bavio se elementarnim pitanjima i  borbom za osnovna ženska prava. Raspadom države i ratovima, njegove teoritičarke  preusmjerile su se na mirovnjački posao. Imam osjećaj da se u međuvremenu prespavala tranzicija i da se ženama u toj tranziciji nitko posebno ne bavi. Imamo, naprimjer tekstilne radnice koje vjerojatno nije briga što imaju pravo glasa, kad nemaju doslovno što za jesti?

Naravno, dok je stomak prazan, teško se misli o pravima. Prava su privilegije i njih kao takvih postajemo svesne tek kada su neki minimalni uslovi za život zadovoljeni, ili kada su nam radikalno uskraćena. Moć delovanja je, kako kaže Judith Butler, politička privilegija. Takođe, staro je pitanje ko ima moć da govori u ime drugih i šta je to što predstavlja kao važno (da li je i većini obespravljenih to važno...).

Smatram da je u ovakvim okolnostima ključno istupati, pozicionirati se, govoriti. Umrežavati se, u zemlji i van nje. Neophodno je raditi na različitim poljima, odgovarati na nebrojene zahteve - što nikada ne može samo jedna osoba ili samo jedna grupa. Međutim, smatram da se pod feminističkim kišobranom moraju naći politički svesne osobe. Iz svog iskustva rada, pre svega, sa Ženama u crnom, shvatila sam da polarizacija među feministkinjama postoji i da se ona često - što, naravno, nije slučaj samo s feministkinjama - maskira nečim što hoće da se pokaže kao uzvišeniji ideal. Mislim, konkretno, na razdoblje 1999/2000, kada je počeo da preovlađuje sentiment: ok, dosta je s politikanstvom, hajde da se bavimo "običnim ženama"; "pravim problemima" itd. Čini mi se da je nemoguće odvojiti "prave" probleme i "obične" žene od onoga kroz šta je prolazila ova zemlja i kroz šta i danas prolazi. Feminizam se nigde, a posebno ovde, ne može odvojiti od političkog.

Ali feminističko je političko?

Kad to kažeš, krećeš od Simone Beauvoir i svatko će se s tobom složiti, ali hajde da definišemo političko. U zemlji koja nema dovoljno jasan kritički odnos prema svojim nasleđima - SFRJ nasleđu, ratnom nasleđu, a potom i svim drugim nasleđima - svašta se može podvesti pod političko. To je ponekad dobro, daje nam prostora za kakve-takve lične anarhije, osećaj da smo izvan sistema. Ali nije uvek, nije u javnom delovanju. Čini mi se da se sve / svi slažemo s tim da tražimo promenu. Ali kakvu promenu tražimo? Trudim se da opseg njene definicije, bar u mojoj glavi, bude prilično širok, i što inkluzivniji. Međutim, ukoliko neko smatra da "pravi" problemi nisu u odlučnoj vezi sa potpunom zbrkom (vrednosti) u kojoj danas živimo, on / ona pravi određene ustupke koje ja ne bih bila spremna da učinim. Žene koje pominješ, tekstilne radnice i slično, nisu proizvod vakuuma političkog. Naprotiv.

Biti feministica u Srbiji, kao i Hrvatskoj, znači živjeti u uvjetima retradicionalizacije, poglavito pod utjecajem crkvi, pravoslavne i katoličke. Stalno se voli zaboravljati da je socijalizam dao ženama prava odozgo i onda se dogodio nacionalizam i rat koji nas je vratio nekoliko koraka unazad. Koje je sad područje borbe?

Prava ovde nisu osvojena, nego dobijena. Zato ih je lakše ugrožavati, gotovo ih neopaženo smanjivati, igrati se njima. Zato je bilo tako lako ukinuti ili zaboraviti mnoge dobiti prošlih vremena. Ono što vidim kao svoje područje u kojem je borba smislena odnosi se na dve stvari. Jedna je kontinuirani rad na pamćenju. Pokušaj da se govori o stvarima koje su prošle, ali su blizu, bliže nego što želimo da poverujemo u ovom metežu ubrzane istorije. Time se ukazuje na činjenicu da je formalna ravnopravnost nedavna stvar i da je u tom smislu i dalje vrlo krhka. Druga stvar se odnosi na budućnost. Kako da osvestimo svoje mogućnosti, kako da upotrebimo svoja prava da bismo autonomno donosile odluke koje odgovaraju svakoj / svakom kao individui. Kako da kao ljudska bića budemo realizovane /realizovani? Iako je ovo zahtev koji je možda ispred svog vremena, želim da verujem da to nije sci-fi utopija, nego svestan iskorak iz priče o ženi kao žrtvi.

Žene danas zaboravljaju da su prava već jednom bila izborena. Na tom tragu je i zbornik tekstova koje si uredila Neko je rekao feminizam. Koliko je bitno podsjećati na istoriju?

Za mene je bilo ključno vraćanje u istoriju, da bih razumela svet koji se predamnom odigrava i u čijem razvoju (mogu da) učestvujem. Budući da mi na ovim prostorima nemamo dugu istoriju osvajanja prava poput Engleskinja ili Amerikanki, mislim da bi tim pre trebalo da znamo šta je moguće izgubiti. Kad smo, sada pre već puno godina, krenule da radimo na zborniku, htele smo da napravimo čitanku koja bi pokrila rupe u pisanim tekstovima, a ne nešto što bi nudilo dekonstrukciju ili kritiku postojećih modela. Međutim, iako ti tekstovi nisu "trećetalasni" u strogom smislu te reči, čini mi se da se njima priznaje jedna važna stvar, koja pak markira razliku između drugog i trećeg talasa. Razlika postoji. Vraćanje u istoriju nam pokazuje da te razlike ima, i da je promena nezaustavljiva. Zaista verujem da se svet u kojem danas živimo promenio, i tu ne mislim samo na urbane sredine. Postoje daleko brojniji i veoma raznovrsni punktovi koji mogu pomoći da se naša formalna prava pretvore u življenu stvarnost. Uzimam u obzir svoj kandidovski optimizam, ali mi on pomaže da istrajem u ovom poduhvatu koji od svih nas zahteva da verujemo u prosvetiteljstvo, iako je ono pretrpelo vrlo snažnu i, po meni, opravdanu kritiku. Obrazovanje, u svim svojim formalnim i neformalnim oblicima, danas treba da omogući da mogućnosti postanu život za koji svaka/o od nas veruje da je, na svoj način, dostojan življenja.

U knjizi "Postajanje ženom" predstavljaš teoriju po kojoj se ženom ne rađa niti se ikad definitivno postaje. Na što točno ciljaš?

Ta teza ima veze s postavkom Judith Butler od koje sam ja naučila sve što znam o feminizmu. Simone de Beauvoir je tvrdila da biologija nije ucrtala normativnu putanju ženskosti/muškosti. To je bila revolucionarna teza, i to ne samo za ono vreme. Međutim, Judith Butler je otišla korak dalje, tvrdeći da se radi o celoživotnom projektu: mi neprestano postajemo ženom/muškarcem, svesno ili pre nesvesno se prilagođavajući društveno, sistemski datom idealu žene/muškarca (što za sobom povlači nebrojena isključivanja onih koji su manje-od-žene/muškarca). To preuzimam od nje i s tim radim dalje druge stvari. Ako uspemo da osvijestimo da biti ženom znači upuštati se u jedan angažovani projekt, cijela priča postaje zanimljivija, puna avantura, a samim tim i opasnija. Nikad ne znaš što ćeš u samoj sebi osvestiti i što ćeš u samoj sebi pronaći, uvek ostavljaš prostora za rizike mogućih tumačenja, nepripadanje, otpor većine. Uzmimo trivijalan primer: šminkam se pre nego što izađem iz kuće. Zašto to radim? Da li u tome nalazim zadovoljstvo, i kakvo, s čim se na taj način poigravam, ili na taj način odgovaram dominantnom zahtevu o ženstvenoj ženi? Šta nam i ovako banalni dnevni gestovi donose u samotransformaciji i transformaciji društva oko nas?

Cijela ta priča je definitivno postmodernistička, ali budimo realni, ni Hrvatska ni Srbija nisu još zagazile u postmodernizam. Što uopće u našim okolnostima znači biti žena ili, ne daj bože, feministica?

Feminizma i feminističkih pitanja mora biti dokle god ne postoji elementarna ravnopravnost, bez obzira na to koliko se svi mi igramo identitetima. U onom trenutku kad društvo postane ravnopravno feminizmu neće biti mesta na ovom planetu. Međutim, treba da se osvrnemo oko sebe i uvažimo male promene koje su se već odigrale, koliko god da se one na ovim prostorima teško probijaju. Na primer, sve tate koje izvedu decu u parkove se poigravaju svojim identitetom, i toga treba da budemo svesne! Kada su očevi odlučili da im je mesto u parku sa svojom decom, oni su se time odrekli jednog sloja "biološki" definisane muževnosti. Time se redefiniše uloga muškarca, kao i uloga žene.

Iako Srbija i Hrvatska nisu postmoderna društva, u čemu se s tobom slažem, dio smo globalnog sveta. Meni je jako važno da budemo svjesne u kojoj mjeri mi feministkinje imamo posla, ali da istovremeno priznamo da je došlo vreme da svesno prestanemo da postavljamo žene u ulogu žrtve. Umesto da ih tretiramo kao žrtve svojih porodica, muževa, sistema, retradicionalizacije, tranzicije i koje čega drugog, treba da omogućimo govor u kojem žene sebe vide kao osobe koje su u stanju da svoju autonomiju osvoje ili zadrže.

Žene isto tako imaju zazor da ih se prepoznaje kao feministice?

Možda upravo zbog toga šta dobijaju poruku da su uvek nečije žrtve (a da ih feminizam od toga štiti). Meni taj patrijarhalni, viktimizujući diskurs jako smeta i s njim imam ozbiljan problem. Bez sumnje postoje primeri žena koje su, recimo, žrtve svojih muževa, ali ako feminizam može da im ponudi samo sliku o sebi kao o žrtvi, one će radije prezreti tu sliku - i one koje joj tu sliku plasiraju - nego onoga ko ih zbilja sputava. Feminizam treba da podstakne na hrabrost da se donose izbori. Treba da veruje da su žene dorasle da donose odluke o sopstvenom životu. Treba da nudi oblike institucionalnog i vaninstitucionalnog osnaženja, znanja o sebi i podsticaja na mišljenje i delovanje koje će žene (ali i muškarce) učiniti ostvarenima. Feminizam se, čvrsto u to verujem, odnosi na otvaranje prostora slobode.

Pride je održan prije nekoliko dana uz neviđene sigurnosne mjere i ogromnu količinu nasilja na ulicama. Vidjele smo se u povorci, znači ipak si prelomila i otišla. Kako danas gledaš  na cijelu situaciju?

Nisam sigurna da mogu da saberem utiske i ponudim suvisao odgovor na to pitanje, barem sebi. Uprkos brojnim argumentima protiv izlaska na Pride, koji su se kretali od njegovog upitnog statusa (veštački, državni Pride) do odsustva žena u njegovoj organizaciji, pre svega onih koje su prošle godine napravile ogromne pomake, iznad svega u javnom mnjenju, odnosno načinu na koji se o tome uopšte govori s pozicija moći i uticaja, a potom i raznih i vrlo različitih glasova koji su bili uključeni u njegov tadašnji idejni izgled, shvatiš da Pride nije ni vlasništvo države ni vlasništvo nekolicine pojedinaca. Uprkos strahu, prošle godine je postojala strast da se takav prostor osvoji. Ove godine Pride je daleko više bio građanska dužnost. Naravno, postavlja se pitanje o kakvoj građanskoj dužnosti govorimo (ili možda pre o kakvoj građanskoj neposlušnosti, ako je i to deo Pridea, a čini mi se da bi kao politički događaj on to po definiciji morao da bude), ukoliko je uništen grad, a status ljudi koji su u razaranju učestvovali još uvek, na državnom nivou, nije sasvim definisan. Moje je pitanje, posebno sada kada se cela stvar odigrala, koliko ovako izvedena stvar može da doprinese življivom životu pojedinaca i pojedinki. Ako ovaj događaj služi tome da markira početak takvog života koji će se desiti za deset godina, onda ok, ali nisam sigurna da se to tako izvodi.

Tagovi: adriana zaharijević, beograd pride, feminizam, treći val feminizma

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM