Vijesti

11.05.2011. 11:47:23 - Dina Vozab

Postkolonijalizam i problem postsocijalističke homofobije

I homofobi su ljudi

I homofobi su ljudi (Foto: Queer Zagreb)

6. svibnja 2011. na Filozofskom fakultetu održano je drugo predavanje u sklopu serije predavanja o rodu i seksualnosti na temu "The Borders of Love and Hate: Postcolonialism and the Problem of Postsocialist Homophobia" ("Granice ljubavi i mrženje: postkolonijalizam i problem postsocijalističke homofobije"). Gost predavač, Hadley Renkin s odsjeka za rodne studije na CEU u Budimpešti, pokušao je objasniti kakva je veza između odnosa prema seksualnosti s građenjem i održavanjem odnosa moći. Seksualnost je oduvijek imala centralnu ulogu u definiranju moralnosti, kulturnog prostora i granica. Povezivanje seksualnih ponašanja koja su odudarala od europskih s "primitivnim" kulturama u klasičnoj antropologiji bio je dio evolucijskih teorija kojima se Europljanin na vrhu hijerarhije kao simbol civilizacije stavljao u opoziciju s primitivnim i divljim Drugim. 

Potaknut sve većom vidljivosti LGBT povorki i nasiljem, te načinom na koji se to nasilje u javnosti interpretira odlučio je prikazati još jednu dimenziju takvog javnog diskursa - na koji način danas odnos prema seksualnost služi mapiranju simboličkog prostora zapada i istoka, naprednog i zaostalog, modernog i primitivnog u Europi. Padom socijalizma u Europi prestala je važiti hladnoratovska moralna geografija i nastala je konfuzija koja se riješila novim identitetom Istočne Europe kojim je Zapad zadržao svoju superiornu poziciju naprednog. Postsocijalistička Europa dobila je epitet ekonomski i kulturno zaostalog prostora kojem je da bi napredovao potrebna "šok terapija" Zapadne Europe. Takva percepcija Istočne Europe može se iščitati iz interpretacija homofobnih napada i nasilja na povorkama ponosa u tom području.

Renkin prepoznaje tri načina na koja se homofobija interpretira koja na kraju dovode do problematičnih zaključaka. Jedan od problema je u samom medicinskom pojmu homofobija koji implicira da je problem homofobije problem iracionalnih pojedinaca, problem psihičkih bolesnika koji se trebaju liječiti kao individualne osobe. Takvom interpretacijom isključuje se činjenica da je homofobija i politički problem i problem moći. Homofobija se često prikazuje i kao neizbježna posljedica nacionalizma - nacionalizam zahtijeva heteronormativnost , a homoseksualna osoba vidi se kao prijetnja obitelji i suprotstavljena heteroseksualcu koji se reproducira i održava naciju. Treća popularna interpretacija vidi homofobiju kao eurofobiju - homoseksualnost se smatra uvozom s zapada, a homofobija reakcijom na stranu dominaciju.

Ono što se može zaključiti iz te tri interpretacije jest da je homofob iracionalan, nacionalist, primitivan i kolektivist, a njegova suprotnost je moderan, racionalan i civiliziran čovjek.  Analizom izjava aktivista i javnih osoba ili pripadnika LGTB zajednica vezanih za nasilje na paradi ponosa zaključuje se upravo to, no iz njihovih izjava iščitava se još nešto što Renkin smatra problematičnim: "Ono što se jučer dogodilo nije bilo europski.", "Ovo se nikad ne bi dogodilo u Velikoj Britaniji. Mi imamo gen za demokraciju..." "To je jednostavno Balkan." - izjave su kako aktivista iz zapadnih zemalja tako i istočnoeuropskih. Izbijanje homofobnih napada i nasilja povezuje se s prostorom postsocijalističke Europe čime se sugerira da je homofobija nešto inherentno tom prostoru - to je prostor nazadnosti i nasilja, nasuprot Zapadnoj Europi koja je napredna i demokratska. Iako opravdano napadaju homofobiju, takve interpretacije su također u funkciji moralnog mapiranja prostora koji implicira da je Istok nesposoban za demokraciju, te da mu je potreban Zapad da "dođe na pravi put". Time se dominacija EU kroz zakone i disciplinu u potpunosti legitimira, zaboravljajući na činjenicu da homofobija postoji i na Zapadu.

Renkin zaključuje je sve veća vidljivost LGTB pitanja u javnosti donijela do mnogih pozitivnih promjena te da je sudjelovanje još šireg broja ljudi jedino što zbilja može doprinijeti boljem položaju LGTB zajednica. Pozitivno je što se homofobija u javnom diskursu u najvećem broju slučaja osuđuje, no smatra da je potreban oprez u načinu na koje se te osude donose, te svijest da one mogu biti dio složenih nacionalnih i transnacionalnih odnosa moći.

Tagovi: europa, homofobija, homoseksualnost, iracionalno, lgbtiq, postkolonijalizam, seksualnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (2)

Stari komentari

rzlxmbg:
Na žalost su ipak u pravu kad kazu da je to u EU drugacije. Ako i kometiraju, ne zlostavljaju drugacije ljude.
Ima naravno homofoba i tamo, ali u velikoj manjini, na pr. bivsi Istocni Nijemci su slicniji nama , nego
bivsim zapadnim Nijemcima. Mi smo 100 godina zivjeli u diktaturi, i toliko su nam isprani mozgovi, da se jos uvijek trzamo ako izgovaramo neki "nepodobni" politicki tekst, tolika nam je autocenzura. Drugo o znacenju nekih rijeci imamo vrlo netocne predodzbe. Drzanje medija pod politickom papucom jos vise je pogorsalo svijest i socijalni razvoj kod nas i drzi nas u strasnoj izolaciji.
razmislite koliko puta dnevno citate ili cujete rijec, dostojanstveno, ponosno i u kojim prilikama i kontekstu....
18.05.2011. 09:43
Helena:
Žalosno je kad se kritika homofobije koristi u svrhu opravdanja i/ili perpetuiranja ksenofobije Zapada prema Istoku.
Ako u postsocijalističkim društvima ima više homofobije, to je isključivo rezultat represivnih sustava koji su onemogućavali razvijanje svjesti o toleranciji i poštivanju drugačijega, nikako nedostatak kojekakvih "gena za demokraciju".
Geografski esencijalizam je priča za naivne.
Ako je Zapad tolerantniji, to je samo zato što su imali više vremena da se razviju, no u naletu idealiziranja zapadnih društava (EU i SAD prvenstveno), nemojmo zaboraviti na kakvim su se diskriminatornim, eksploatirajućim, pa čak i genocidnim te robovlasničkim temeljima ona razvila.
29.05.2011. 20:25

Stup srama

Iz drugih medija

AEM