Vijesti

09.11.2011. 09:28:06 - Veronika Matijačić

Muškarci dominiraju dugometražnim filmom

Mima Simić i Lukša Benić

Mima Simić i Lukša Benić

Jubilarno peto izdanje ovogodišnjeg Vox Feminae festivala koji se održava u Zagrebu od 3. do. 8. 11. 2011., posvećeno je filmu. U sklopu natjecateljskog programa prikazano je 30-ak dugometražnih i kratkometražnih filmova koji različitim pristupima dekonstruiraju pitanja roda. Među njima se posebno ističu nagrađivani dokumentarni dugometražni filmovi koji se bave eksplicitnim seksualnim i rodnim pitanjima poput aseksualnosti, interseksualnosti, rodnog terorizma i orgazma. Uz filmove posvećene seksualnosti, na programu su se našli i radovi koji tematiziraju rod kroz različite intimne odnose i kontekste kao što su punk pokret i industrije zabave za djecu i odrasle poput pornografije, Disneylanda i nogometa. Tema teorijskog dijela ovogodišnjeg festivala bili su ženski likovi u hrvatskom filmu. U nedjelju su, 6. 11. 2011. u kinu Grič, kroz diskusiju i prezentaciju, presjek ženskih likova u kratkometražnom i dugometražnom hrvatskom filmu izložili filmski kritičar/ka Lukša Benić i Mima Simić.

U vrlo zanimljivom izlaganju Lukše Benića zaključno se može reći da u novijem hrvatskom kratkometražnom filmu transseksualna identifikacija, više zasigurno, nije jedini izvor vizualnog zadovoljstva za žensku publiku. Generalno gledano, prevladana je tendencija da se univerzalno i opće važeće pripisuje sferi muškog a da se ono žensko shvaća kao periferno uz jasno određene rodne granice/uloge ili simplificirane generalizacije. Stvari su se promijenile na domaćoj sceni tako da će se, bilo koji osvrt na problematiku konstrukcije roda i prikaza "ženskosti" u novijem hrvatskom kratkometražnom filmu, u dogledno vrijeme, uglavnom, ticati radova redatelja/ica: Hane Jušić, Sonje Tarokić, Barbare Vekarić, Juraja Lerotića, Filipa Peruzovića i Ivana Livakovića. Filmove kratkoga metra, danas kod nas, karakterizira minimalizam koji je, djelomično, motiviran oskudnim produkcijskim uvjetima ali i oslanjanjem na estetiku novog rumunjskog filma uz tematizaciju, prije svega, ljubavnih odnosa između dvoje mlađih protagonista. Tako se kao najčvršća konstanta kratkometražnih filmova može izdvojiti napetost a kao dominantno stanje tjeskoba. Pri tome su prevladavajući ženski likovi oni nezadovoljni a ponekad još uvijek i pasivni. Ovdje se može izdvojiti i nekoliko filmova u kojima je ženski lik uzdignut/reduciran do ideala i mogućnosti muškog bijega iz turobne svakodnevnice, a što je varijacija klasičnog modela koji u središtu ima simboličku figuru žene kao izvora problema i okidača muške žudnje, odnosno prateće narativne trajektorije. Isto tako, žensko zajedništvo je jedna klasična tema koja se neprestano proispituje dok se, uz određene iznimke, može  govoriti i o odsustvu simbolike u kratkometražnim hrvatskim filmovima.

U jednakoj mjeri zanimljivo je bilo i izlaganje Mime Simić o ženskim likovima u suvremenom hrvatskom dugometražnom filmu koja je, zaključno, istaknula jedan paradoks. Naime, posljednjih su godina filmovi bolji od onih iz 90-tih a ipak u njima ima manje žena, bilo ispred ili iza kamere. Produkcija suvremenog dugometražnog filma, nakon završetka rata pa do 1999. godine, bila je usko vezana uz ideologiju tzv. "Tuđmanove ere" kada su se ženski likovi u bajkovitom prikazu oslikavali kao supruge, majke i to kao neki, svojevrsni, nastavak prikaza ženskog lika iz doba rata koji je prikazivan binarno, kao oštra podjela na muško i žensko. Dolaskom koalicije SDP-a i HSLS-a na vladajuću poziciju 2000. godine  hrvatski film prikazuje i ljubav dviju žena, lezbijki. U to, još uvijek, nacionalizmom nabijeno poslijeratno vrijeme kada je heteroseksualnost čak i demografski imperativ a od hrvatske se žene očekuje da bude Majka nacije, lezbijstvo se doživljava kao dodatna prijetnja, ratom, oslabljenoj zemlji. Godine 2003. na vlast se vraća, tada, proeuropski orjentiran HDZ a ženski likovi u filmovima dobivaju i slojevitije karakteristike te se odmiču od prikaza seksualnih objekata ili majki. Značajan je podatak da su u Hrvatskoj u zadnjih pet godina gotovo svi dugometražni filmovi muški usmjereni; u nekima se, i to jedva, može pronaći i poneki ženski lik dok u više njih nije prikazana, čak, niti jedna žena.

S obzirom na jeftiniju produkciju kratkometražnih filmova (i, zbog toga, na njihovu brojnost u odnosu na dugometražni film) gore navedeni podaci odnose se, za film kratkoga metra, samo na nekoliko proteklih godina. Dok podaci koji se odnose na dugometražne filmove, zbog oskudnije produkcije uzrokovane, ponajviše, nedostatkom novca, kronološki prate nastajanje hrvatske države.

Tagovi: film, kultura, mima simić, voxfeminae, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM