Vijesti

02.03.2012. 11:10:43 - Antonija Petričušić (grazville.blog.hr)

Jedini održivi povratak je otvoreni povratak

Studija Milana Mesića i Dragana Bagića o održivosti manjinskog povratka u Hrvatskoj predstavljena je 27 . veljače 2012. u hotelu International u Zagrebu. Događaj je okupio političare, kao i predstavnike međunarodnih organizacija te diplomata prisutnih u Hrvatskoj, te brojne predstavnike manjinskih organizacija i znanstvene zajednice. Činilo mi se da s toliko motiviranih i pametnih glava na okupu nema šanse da projekt povratka ne uspije. No, u trenutku kad je skup "zbog ranije preuzetih obveza" napustio Predsjednik Josipović, u nastavku rasprave ostala je sudjelovati tek polovica izvorno prisutnih. Situacija ko stvorena da se na plastičan način dokaže kako se procesu povratka, od samog njegova početka krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, u praksi pristupa s figom u džepu.  

Izbjeglice –ljudi na rubu društva

O srpskim se izbjeglicama u Hrvatskoj rijetko kad skroz objektivno govori. Dok njihovi (politički) predstavnici nerijetko povećavaju njihov broj, hrvatska ga javnost često relativizira. Predsjednik Josipović prilikom svog obraćanja skupu državnički mudro je primijetio da je iza svake brojke jedna ljudska sudbina, jedna ljudska nesreća. U znanstvenim publikacijama obično se barata brojem od oko 300,000 izbjeglica i prognanika srpske nacionalnosti koji su u međuvremenu postali hrvatski državljani ili su prije agresije na našu zemlju 1991. godine i tijekom samoproglašenja tzv. Republike Srpske Krajine živjeli na području Hrvatske. Dok je manji broj izbjegao početkom rata, većina ih je svoje domove napustila organiziranim zbjegom iz tzv. Krajine nakon akcije Oluja. Najveći broj nekadašnjih izbjeglica, a današnjih povratnika vratio se zapravo relativno brzo po uključivanju nekadašnje tzv. RSK pod suverenitet Hrvatske. Vrh povratničkog vala, naime, zabilježen je još daleke 1998. godine. Ipak, prema popisu stanovništva u Srbiji iz 2002. godine, te su se godine u izbjeglištvu nalazile 220.164 osobe iz Hrvatske. Danas, srpske vlasti tvrde da u Srbiji još uvijek živi oko 60,000 izbjeglih Srba iz Hrvatske. Zagreb osporava tu brojku, i zahtjeva da se preko UNHCR-a usuglasi metodologija i izvrši ponovna registracija izbjeglica. Službena brojka govori pak o 130,220 registriranih povratnika (od kojih su neki stvarni, a neki tek formalni) kojima se može dodati 6,323 tzv. zaštićenih najmoprimaca, tj. onih koji su nekad imali stanarsko pravo, te su dobili zamjenske stanove.

Problem povratka hrvatskih Srba svakako uvećava činjenica da su područja povratka pogođena ekonomskom stagnacijom u posljednja dva desetljeća, neka čak i depopulacijom, dok neka od njih infrastrukturno nikad nisu ni bila razvijena. No, povratnicima je mnogo važnija činjenica to što je pitanje povratka i prava povratnika od samih početaka (bilo) iznimno ispolitizirano. Ostvarivanje statusnih prava poput stjecanja državljanstva, dobivanja dokumenata, priznavanja radnog staža ili reguliranja mirovina često je povratnicima bila nemoguća misija, koji su nemali put bili diskriminirani postupcima lokalnih vlasti i državnih službenika. Nakon Oluje, naime, nije bilo političke volje da se povratak Srba dogodi. Zakoni su bili diskriminatorni, odredbe koje su omogućavale ponovni ulazak u posjed otete imovine ili prijavljivanje za novčane donacije imale su kratke rokove, u srpske se kuće i napuštenu imovinu useljavalo sistematski izbjegle Hrvate iz Bosne i Hercegovine i s Kosova.

Pod pritiskom i stalnim monitoringom međunarodne zajednice (OESS-a, UNHCR-a, kao i Europske komisije) hrvatske su vlasti mijenjale svoj početno ignorirajući stav prema srpskim izbjeglicama, te su mijenjale i zakonodavstvo i praksu. Gotovo u potpunosti sredstvima iz državnog proračuna obnavljale su se oštećene srpske kuće, nekretnine u kojima su stanovali zaštićeni najmoprimci vraćale su se vlasnicima i ekonomskim mjerama privlačili povratnici i ostali građani u tzv. područja posebne državne skrbi.  Hrvatske su vlasti u nekoliko navrata osim toga produživale rokove za obnovu i stambeno zbrinjavanje izbjeglica. Danas je još otvoreno pitanje stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskih prava srpske nacionalnosti diljem Hrvatske. Hrvatske su vlasti omogućile takvim izbjeglicama da postanu zaštićeni najmoprimci, koji imaju pravo otkupa nekretnine nakon deset godina, no bez prava nasljeđivanja. Za preostale izbjeglice, koje nisu još riješile pitanje doma, postoji međudržavni dogovor da će im se osigurati smještaj u Hrvatskoj ili u Srbiji, a sve uz pomoć novca kojeg bi donirala međunarodna zajednica. Naime, jednom i proces povratka treba proglasiti završenim, jer osim što stvara ekonomski uteg po hrvatski proračun, zasigurno predstavlja uteg hrvatsko-srpskim međudržavnim odnosima. Najvažnije je pak, ukazuju na to u svojoj studiji i Mesić i Bagić, povratak početi drugačije koncipirati i ne brojati (tek) glave koje su se vratile, nego glave koje su zadovoljne i koje žive dostojanstven život.

 

Manjinski povratak u Hrvatsku – Studija otvorenog povratka

Sociolozi Milan Mesić i Dragan Bagić proveli su do sad već dva istraživanja o održivom povratku izbjeglica po narudžbi Ureda visokog povjerenika za izbjeglice UN-a u Hrvatskoj. Prvim istraživanjem "Održivost povratka – srpski povratnici u Hrvatskoj" iz 2006. godine, znanstveno su procijenili proces povratka i proučili povratničku populaciju. Već su tada istraživači ustanovili da je "povratak složen, dugotrajan, pa i višesmjeran proces koji u svakoj fazi može postati reverzibilan. Praćenja povratnika ubrzo su otkrila da mnogi od njih, prije ili kasnije, odlaze u nove migracije. Zaključeno je da nije dovoljno da povratnici jednom pređu granicu svoje domovine u povratnom smjeru, nego da povratak treba biti uspješan, odnosno održiv. Pokazalo se, međutim, da održivost povratka nije lako odrediti, a osobito mjeriti. Rezultati ovog istraživanja potvrđuju da su društveno-ekonomski uvjeti, kako u objektivnom tako i subjektivnom smislu, ključni za održivost povratka. Povratak ili restitucija imovine (kuća ili stanova i zemlje) važan je, ali ne dovoljan uvjet trajnog ostanka, osobito za mlađe i obrazovane povratnike s djecom. Za njih je ključno pitanje zaposlenost i perspektive socijalne mobilnosti. Kako je to rijedak resurs na koji povratnici mogu računati, ne začuđuje da se (trajno) vraćaju ponajprije stariji, neobrazovani, ekonomski neaktivni ljudi i to u manja ruralna naselja."

Nova je studija, pod naslovom "Manjinski povratak u Hrvatsku – Studija otvorenog povratka" znatno šira i bavi se naučenim u razdoblju od 2006. godine i provedena je u donekle promijenjenim političkim i ekonomskim uvjetima te u okolnostima pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji. Pitanje realizacije povratka izbjeglica jedan je od pretpristupnih uvjeta "nametnut" (potencijalnim) kandidatkinjama za članstvo s prostora zapadnog Balkana, a regionalna suradnja u području međudržavnog rješavanja povratka izbjeglica ili njihova integriranja u zemlju utočišta bila je mjerilo za zatvaranje "famoznog" poglavlja 23. Nezadovoljni napretkom, predstavnici izbjeglih Srba iz Hrvatske čak su predložili rezolucije o pravima izbjeglih i zahtijevali od srpskog Parlamenta da diplomatskim aktivnostima pokuša omesti hrvatsko pristupanje Europskoj uniji radi neispunjenja njihovih zahtjeva.

Osim usporedbe s podacima iz 2006. godine, nova studija nudi i novu tipologiju povratka i njegove održivosti. Na temelju prebivališta izbjeglica uvodi sljedeću tipologiju: trajni povratnici; formalni povratnici; potencijalni povratnici; neuspješni povratnici i ne- povratnici. Na temelju reprezentativnog uzorka, istraživanje ukazuje na to da je (tek) svaki drugi registrirani povratnik – stvarni. U odnosu na ranije istraživanje, ovaj su put autori zaključili da formalni povratnici (dakle, oni koji su registrirali činjenicu svog povratka, prijavili prebivalište u Hrvatskoj i nemaju više status izbjeglice, imaju obnovljenu kuću ili stan na raspolaganju, no zapravo ne borave stalno u mjestu svog prebivališta u Hrvatskoj) zapravo nisu ne-povratnici i da oni ne predstavljaju neuspjele slučajeve povratka. Naime, trećina formalnih povratnika dolaze povremeno u svoje kuće, bilo to za praznike, radi obiteljskih proslava ili prilikom glasovanja. Ova činjenica ukazuje upravo na dinamiku povratništva kao otvorenog procesa. Budući su povratili svoje vlasništvo, uvijek postoji mogućnost da se neko od članova obitelji i faktički vrati. Osim toga, u 21.5% obnovljenih domova takvih, formalnih povratnika, žive neki od njihovih članova porodice pa se ipak radi o djelomičnom povratku. Konačno, činjenica da je skoro polovina (43%) praznih povratničkih domova održavana, ostavlja dugoročnu mogućnost povratka. U vremenskom periodu od skoro dva desetljeća radikalno su se promijenili ekonomski, društveni i politički uvjeti u područjima povratka. Promijenile su se i životne perspektive povratnika, koji su se u izbjeglištvu školovali, zaposlili, stekli nove društvene kontakte, integrirali u sredine u kojima su pronašli pribježište. Na povratak se stoga, ponovno je to potvrđeno, mnogo teže odlučuju mladi i obrazovani. Lakše je od penzije i od rada na zemlji preživjeti starijima. Mladima treba posao, njihovoj djeci škola, slobodne aktivnosti, perspektiva. Mladi povratnici kao da su i sustavno suzbijani u toj namjeri, jer neće imati pravo naslijediti stan od roditelja koji će eventualno postati zaštićeni najmoprimci.

"Zadaća je svake razumne politike", u svom govoru prilikom predstavljanja studije istaknuo je Josipović, koji uz Vladu predstavlja državnu politiku dakle, "da do kraja, koliko je to moguće, izbriše strašne posljedice rata". Srpske izbjeglice iz Hrvatske imaju pravo na to, jer su, u prvom redu, većina njih formalno-pravno hrvatski građani, jer su (bar nekoć) na teritoriju naše države imali svoj dom, i konačno zbog toga što im pravo povratka jamče hrvatski zakoni. Neki dan predstavljeni znanstveno-istraživački poduhvat svakako ima šansu doprinijeti u kreiranju usmjerenih programa i javnih politika koje će omogućiti njihov povratak. Nadam se da će ga, osim Predsjednika, pročitati svi ministri, dužnosnici i državni službenici koji u svojoj nadležnosti imaju ostvarivanje ljudskih prava ovog dijela hrvatskih građana. Za početak, bilo bi dobro da vlastodršci shvate da je povratak srpskih izbjeglica zapravo razvojni interes Hrvatske. Ni jednoj državi ne trebaju obespućena, depopularizirana područja.

Tagovi: hrvatska, istraživanje, izbjeglice, prognanici, srpska manjina

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM