Vijesti

27.04.2014. 10:34:18 - Dragan Maksimović (dw.de)

Bosna i Hercegovina

Žrtve silovanja prepuštene same sebi

I dva desetljeća nakon rata u BiH, žrtve silovanja su prepuštene same sebi. Pravosudni procesi su spori, a vlast, kako sada stvari stoje, nema namjeru ozbiljnije  se pozabaviti potragom za sistemskim rješenjem.

U nedavnom izvještaju Ujedinjenih naroda, ponovo se upozorava kako BiH nije poduzela adekvatne mjere u rješavanju ovog problema, jer više od 50.000 silovanja u BiH, koliko govore procjene da ih je sveukupno 'na svim stranama' bilo, svega nekoliko ih je dobilo sudski epilog.

Predsjednica Udruženja Žene-žrtve rata iz Sarajeva Bakira Hasečić, koja je i sama žrtva silovanja, kaže da je nažalost samo u jednom djelu BiH, u Federaciji, priznat status žena žrtava rata. Ona naglašava da ne postoji strategija na nivou države kojom bi se sistemski riješio ovaj problem: "Država na poboljšanju statusa žena žrtava rata u BiH nije ništa učinila niti na tome da bi se mi mogle rehabilitacijama vratiti u nekakav normalan život. Mi ćemo uvijek biti žrtve i potrebna nam je pomoć da bi se mogle uključiti u društvo i osnažiti".

 

Opstrukcije vlasti

Savjet ministara BiH, kaže Hasečić, ne samo da nije ništa učinio već i opstruira donošenje strategije i programa kojim bi se radila socijalna anamneza žrtava: "Da su njihove majke ili kćerke to preživjele, vjerojatno bi bilo drugačije i u Savjetu ministara".

Strategija procesuiranja odgovornih za ratne zločine u BiH je veoma loša, slažu se mnogi, a dokaz tome je mali broj procesuiranih kada je riječ o silovanjima. Zaštitnica ljudskih prava u BiH, Jasminka Džumhur kaže da je ovo veoma bitno pitanje u procesu pomirenja, ali i da mu se malo pažnje posvećuje. Potrebno je, kaže Džumhur, žrtve uključiti u sve društvene tokove, odnosno vratiti im status života koji su imali prije, a to se ne može učiniti dok se ne izgradi sistem na državnom nivou kojim bi se, pod istim uvjetima, osiguralo priznanje žrtvama: "Osoba koja je preživjela traumu ona će s njom uvijek živjeti s tim da sistem mora izgraditi mjere koje će ublažiti taj njen život s traumom. Ali ako sistem toj osobi i dalje komplicira život, kao što recimo Tužilaštvo BiH spusti predmet na kantonalni nivo, da ona svjedoči u sredini gdje je bila silovana, da je u istom hodniku s okrivljenim, obrazlažući da to nije dovoljno senzitivan slučaj da bi ga procesuiralo državno tužilaštvo, onda se postavlja pitanje kako vratiti žrtve u normalne životne tokove".

 

Različit status u dva entiteta

Dok je civilnim žrtvama u Federaciji priznato to pravo, u Republici Srpskoj (RS) Zakon o socijalnoj zaštiti iz 1993. godine ima odredbu koja ne dozvoljava podnošenje zahtjeva za priznavanje statusa civilne žrtve rata. Nedavno je u RS osnovano i udruženje koje okuplja žene žrtve rata, čija predsjednica Božica Živković Railić kaže da veliki broj žena nažalost ni svojoj porodici nije priznao ono što im se dogodilo tijekom rata, a kamoli da to kažu u javnosti, što je veliki problem. Pored toga, od resornog ministarstva su tražili da se prava ove kategorije i zakonski reguliraju, ali je za sada ostalo samo na obećanjima.

Ja imam prijedlog da se ovo pitanje riješi po uzoru na ono u Federaciji tako da se na osnovu svjedoka, bez liječničkog pregleda žrtve jave udruženju koje ima komisiju, nakon čega, ako ima osnova, to udruženje daje preporuku nadležnom ministarstvu za stjecanje statusa civilne žrtve rata. Znači, ne trebaju nakon 20 godina medicinski nalazi kao što to treba u RS. Ja garantiram da u RS ima nekoliko tisuća silovanih žena tijekom rata, ali nemaju priliku dobiti taj status i da im se to prizna".

 

Potreban terapijski rad sa žrtvama

Ono što svi ponavljaju jest sistematsko rješenje ovog pitanja, a ne samo kratkotrajne mjere koje nemaju efekta. Doktor medicinskih znanosti, psiholog Aleksandar Milić kaže da posttraumatski stresni poremećaji (PTSP), među kojima su teške traume, traju dugo i imaju intenzivni emocionalni doživljaj. Zbog toga je potrebno ozbiljno pristupiti ovom pitanju i raditi sa ženama koje su žrtve silovanja: "I nakon dužeg perioda, 20 i više godina, te traume prelaze u kronični PTSP i ovdje ima osnova da se to tumači, procjenjuje i stavlja u proces oporavka. Tim osobama se može pomoći, ali se psihoterapijski mora raditi s njima".

Međutim, problem je i neodgovornost predstavnika vlasti, koji donose zakonska rješenja, odnosno njihovog neznanja, što u stvari treba tretirati u ovoj kategoriji i na kraju da li država ima novca za sve to. Da li samo površinski i kozmetički definirati ova pitanja ili sa stručne strane uz podršku vlasti početi ozbiljno rješavati sudbine ljudi, za što je potreban novac.

"Mnogi će reći da je to pitanje novca, jer zakon o žrtvama torture je donesen, ali se međutim nije usuglasilo koji bi novčani iznos dao koji entitet. U BiH ovoga trenutka nije napravljena procjena o kojem broju žrtava mi uopće govorimo, o kojoj kategoriji žrtava i koja su to potrebna financijska sredstva. Da bi se uopće donijelo kvalitetno rješenje, žrtvama je potrebno omogućiti da budu registrirane u tom statusu", zaključuje zaštitnica građanskih prava u BiH Jasminka Džumhur.

Tagovi: bosna i hercegovina, ptsp, rat, regija, trauma, zakon, žene, žrtve silovanja

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM