Vijesti

06.08.2014. 12:21:48 - Masha Durkalić (Sarajevski otvoreni centar)

O majčinstvu i neoliberalnom kapitalizmu

Majke, bezopasne članice društva

Treće predavanje u okviru novog ciklusa Neko je rekao feminizam održala je Ana Vilenica, feministička teoretičarka, istraživačica i aktivistkinja na temu majčinstvo, a govorila je o periferijskim režimima majčinstva u neoliberalnom kapitalizmu, s osvrtom na posljedice ekonomske krize i mjere štednje na rad majki i njihovu ulogu

Na Balkanu se o majčinstvu najviše govori kroz prizmu nacionalizma, ali ne i o njegovoj vezi s novim sistemom društvenog uređenja, te je Vilenica iskoristila priliku da kritički progovori o vezama kapitalizma, majčinstva i roda.

Materinstvo i kapitalizam

"Sistem patrijarhata se predstavljao kao nešto potpuno nezavisno od društvenog razvoja kapitalizma, kao nešto što postoji transhistorijski, te se tako i prenosi. Ono što sam prepoznala kao svoj zadatak je da pokušam pronaći strukturalnu vezu između proizvodnje materinstva i kapitalizma, odnosno da pokažem da je proizvodnja roda jednako strukturalna za proizvodnju kapitalizma kao i klasa."

Njena osnovna teza je da ne postoji ništa biološki ili prirodno u vezi između majčinstva i brige o drugima, te da je u pitanju društveno-politički, ekonomski i kulturalni konstrukt koji prikriva stvarne društvene odnose s kojima se suočavamo. Ana skreće pažnju na dijeljenje kapitalizma na 'dobri', koji postoji u zemljama na Zapadu, gdje je položaj žena mnogo bolji, te na 'loši', onaj na periferiji, koji se predstavlja kao tradicionalistički i teško promjenljiv model.

"Moja teza je da je i balkanizacija diskurs koji se nameće spolja, iz zemalja centra, kako bi se ovdje proizvela regija spoljne periferije pogodna za sistem od interesa za zemlje centra, gdje mogu jeftino koristiti resurse i radnu snagu."

Kako se u kapitalizmu proizvode institucije ili režimi majčinstva? U feminističkoj teoriji postoji sistem koji razlikuje sferu proizvodnje (koja proizvodi višak vrijednosti) i sferu reprodukcije (koja reprodukuje nas same, naše živote, brigu o djeci, domaćinstvu…). "Manjkavost ovog modela su promene u kapitalističkim zemljama od 70-ih pa do danas, koje se ogledaju u tome da su mnoge aktivnosti iz reproduktivne sfere (briga o deci, spremanje, kuhanje) prešle na tržište gde sada postoje u vidu jednog temeljno obezvređenog rada."

Tu se pojavljuje drugi model, po Aninom mišljenju bolji, a to je podjela na dva skupa: direktno medijatizovanu tržišnu sferu i indirektno medijatizovanu tržišnu sferu. Na mjestu gdje se ova dva skupa sijeku je prostor za koji odgovornost preuzima država u obliku socijalnih ili drugih politika kojima se pomažu određene reproduktivne aktivnosti, kao što su briga o djeci, o kući, o starima…

"Rod u direktno medijatizovanoj tržišnoj sferi temeljno obezvređuje rad žene, i zato se pojavljuje razlika u nadnicama, te su žene manje plaćene i aktivnosti koje su tradicionalno bile vezane za reprodukciju obavljaju u najvećem broju slučajeva žene."

Rezervna armija proletarijata

Ana napominje da se kapitalizam i njegove institucije, a jedna od njih je i institucija majčinstva, proizvodi kroz rodne, klasne i rasne razlike. "Pored toga što su rodna podela i reprodukcija roda važne zbog niskih troškova radne snage, također su važne i zbog proizvodnje rezervne armije proletarijata. To je radna snaga koja je konstantno u stand by-u u reproduktivnoj sferi. To ne moraju da budu samo žene, ali u najvećem broju slučajeva jesu, te se u trenutku kada društvo oseća potrebu, stavljaju na tržište rada."

Za to je najbolji primjer Drugi svjetski rat, kada su žene, nakon što su svi muškarci otišli u rat, zauzele sva mjesta u proizvodnji, a čim se rat završio, otpuštene su. "Kapitalisti ne žele da plate reproduktivni rad i zbog toga se proizvode različiti režimi kako bi se ta podela održala", kaže Vilenica, referirajući se na feminističke zahtjeve iz 70-ih godina o nadnicama za rad u kući. "Tim zahtjevima se htio pokazati krizni momenat kapitalizma, odnosno – da bi se kapitalizam raspao kada bi platio nadnicu za kućni rad, i da ne bi mogla da postoji ogromna klasna razlika između onih koji su vlasnici sredstava za proizvodnju, i svih ostalih."

Na primjerima iz lokalnog konteksta Ana je pokušala objasniti kako su periferni majčinski sistemi nastajali u zemljama bivše Jugoslavije. Za tu svrhu ponudila je model od tri tačke. Prva tačka je demonizacija socijalizma i uništavanje svih izborenih prava koja su postojala u socijalizmu, te proizvodnja perifernih režima na ruševinama pojedinih egalitarnih praksi koje su se razvijale u socijalizmu.

Druga tačka je nacionalizam, koji je služio kao zavjesa za prikrivanje prvobitne akumulacije kapitala koja se dogodila tokom rata i za poopštavanje interesa tehnobirokratskih klasa koji su kroz nacionalizam bili predstavljeni kao opšti interes. Treća tačka predstavlja globalna dešavanja od 70-ih i 80-ih godina, a to je uvođenje mjera strukturalnog prilagođavanja jednog sistema na drugi.


Žena radnica

"Materinstvo je u socijalizmu bilo konstriuisano kroz temeljno ubeđenje da je ukidanje rodnih uloga pokazatelj opšte emancipacije društva i da je neophodno da se rodne uloge izmene u hijerarhijskom obliku u kojem su postojale prije Drugog svjetskog rata da bi socijalističko društvo uopšte moglo da se razvija", objašnjava Vilenica.

Prvim Ustavom iz 1946. su ukinute sve razlike, a muškarci i žene su pravno izjednačeni. Osnovna premisa emancipacije bio je model zasnovan na punom uključenju žena u tržište rada. S druge strane je ponuđen zanimljiv model podruštvljavanja svih reproduktivnih funkcija koje je žena obavljala u kući (kuhanje, briga o djeci, spremanje, briga o starima…).

"Fokus je bio na ženi radnici, da bi se već 60-ih godina fokus prebacio na ženu majku, što je značilo da je sam sistem uvideo da će jako teško iskoreniti ili napraviti potpuno egalitarni sistem kakav je bio zamišljen u tom revolucionarnom momentu."

Žene su u socijalizmu izborile socijalno i zdravstveno osiguranje, plaćeno trudničko i porodiljsko odsustvo, produženu neplaćenu brigu o djetetu do tri godine, i garantovan povratak na isto radno mjesto nakon završetka brige o djetetu. Ekonomske poteškoće i nedovoljna politička volja su u Jugoslaviji osujetile ovaj idealno zamišljeni projekt. Žene su prve skinute s tržišta rada, te 60-ih i 70-ih vraćene u reproduktivnu sferu ili poslane na privremeni rad u inostranstvo, a nakon toga je uslijedila i ekonomska kriza koja je pokazala sve probleme sistema i dovela do raspada Jugoslavije.

Dominantna ideologija restauracije kapitalizma u zemljama bivše Jugoslavije bio je nacionalizam sa svojom glavnom subideologemom – porodicom. "Oni koji su se u socijalizmu izdvojili kao tehnobirokratska upravljačka politička klasa predstavili su vlastite interese kao interese svih nas, pretvarajući ih u nacionalne interese. Oni su nas ubedili da ćemo svi u jednom trenutku postati kapitalisti!" Rat je omogućio nesmetanu prvobitnu akumulaciju kapitala, koja je proizvela i nove klasne odnose s kojima se danas suočavamo, te na 'mala vrata' uvela i privatno vlasništvo. Ovim procesima je pomogla i retradicionalizacija rodnih uloga, kada je postalo jasno da bez roda nema kapitalizma, naglasila je Ana.

Majka nacije

U javnom diskursu 80-ih i početkom 90-ih počinju dominirati teme o rađanju djece i natalitetu, kao osnovama za proizvodnju nacije, kroz različite narative o devijantnoj i poželjnoj reprodukciji, a vezane za reproduktivnu paniku. "Čitav proces se dešavao kako bi se ponovo uspostavio biološki redukcionizam koji je želeo da prikrije labavi konstrukt veze između majke, dece, domovine i nacije, koji se uspostavljao kao dominantan model."

U Srbiji se kao poželjna reprodukcija postavljala reprodukcija srpskih majki, a kao nepoželjna reprodukcija majki Albanki, muslimanki i Romkinja. To se predstavljalo nekom vrstom biološkog rata, u kojem određeni etnički subjekti trebaju natalitetom poraziti drugu naciju, kako bi se osigurao biološki i kulturni opstanak nacije. Stoga Anu ne čudi pojava ratne patriotske mobilizacije majki. Ona navodi primjer iz 1994. kada su se majke određene srpskom nacionalnošću mobilisale kako bi spriječile dijeljenje humanitarne pomoći majkama muslimankama.

Istovremeno, majka kao 'majka nacije' je bila povezana s promocijom tradicionalnog modela patrijarhalne porodice kao osnovne jedinice reprodukcije novog nacionalnog društva i države, a ta ista porodica se predstavljala kao ključno sredstvo za ublažavanje svih socioekonomskih kriza nastalih finansiranjem rata i akumulacijom kapitala.

U Srbiji su postojali određeni pokreti otpora, prije svega u nekim vojvođanskim selima, gdje su se majke udruživale kako bi spriječile mobilizaciju svoje djece, ali se patrijarhat porodice ipak duboko počeo reprodukovati. Širih pokreta, poput onih u Južnoj Americi i argentinskih majki s Majskog trga, nije bilo, jer su antiratne feministkinje tražile drugačije modele djelovanja izvan majčinskog koji je bio dosta problematičan.

Progresivne promjene

Govoreći o Srbiji, Ana naglašava da su tzv. demokratske promjene nakon smjene Miloševića 2001. donijele planove o modernizaciji, predstavljajući kapitalizam i liberalnu demokratiju kao nosioce progresivnih promjena. "Ustvari se desilo suprotno – proizvodnja nerazvijenosti i adaptiranje potreba razvijenim kapitalističkim zemljama. Kao efekat opštih mjera periferizacije u polju majčinstva nastaje potpuna degradacija socijalnog i zdravstvenog sistema", istakla je Ana spominjući novi aktuelni zakon o radu u Srbiji, koji bi trebao zaštititi žene koje rade na određeno vrijeme i isključiti mogućnost otpuštanja porodilja tokom porodiljskog odsustva.

"Uvode se nove mere da zagarantovani minimum porodiljskog odsustva bude tri meseca, dok je u prethodnom bio šest meseci, a u socijalizmu godinu dana. Tako se žene ohrabruju da se vrate na tržište rada što prije, da porodiljsko odsustvo traje što kraće, i nude im se različiti ustupci. Npr. poslodavac se obavezuje da obezbedi pauze u toku dana za žene koje doje. To je jedan potencijalno novi model potpunog isključivanja žena sa tržišta rada, jer koji će to poslodavac davati pauze za dojenje? On će jednostavno zaposliti muškarca."

Porodica se predstavlja kao model ekonomske regeneracije, čijim se jačanjem može izaći iz krize. "Briga o djeci se ne predstavlja kao problem nejednake distribucije resursa i socijalnih razlika, nego kao stvar ličnog izbora i dobrog ili lošeg majčinstva ili roditeljstva. Ukoliko ste dobar roditelj, vi ćete svakako učestvovati i biti jedna od mjera protiv siromaštva. Najgore za državu su samohrani roditelji, jer su oni na socijalnoj pomoći, pa se stoga želi ojačati nuklearna porodica, kako bi se sa tereta budžeta države skinula potencijalna djeca takvih porodica."

Ana ističe da se majke percipiraju kao bezopasne članice društva koje nemaju potencijal političkog organizovanja. "Na poslednjem primeru poplava mogli smo se uveriti da su naše socijalne mreže uništene, da nemamo nikakvu infrastrukturu za samopomoć i da trebamo graditi socijalne mreže koje je kapitalizam uništio. Postajanje majkom bi bilo odbijanje da postanemo ono što se od nas očekuje i da na drugačiji način organizujemo naš društveni život i reprodukciju celokupnog društva."

Vidovi otpora

Ana Vilenica je urednica zbornika radova Postajanje majkom u vreme neoliberalnog kapitalizma, koji je izdan prošle godine. Zbornik sadrži umjetničke radove, interdisciplinarne studije iz oblasti humanističkih i društvenih nauka, kao i tekstove koji se bave promišljanjem ličnog i aktivističkog iskustva i rada. Nastao je u procesu istraživanja koje je sprovedeno kako bi se preispitale institucionalizovane prakse majčinstva u savremenom društvu, njihovi efekti u svakodnevnom životu, kao i vidovi otpora i (radikalne) političke subjektivizacije u odnosu na njih, kako navodi Vilenica u uvodu.

Namjera knjige je da pokrene diskusiju o pitanjima majčinstva i reproduktivnog rada u lokalnom kontekstu. "Knjiga Postajanje majkom jeste poziv na radikalnu (klasnu) kritiku režima materinstva koji je na delu, i na konstantan rad na proizvodnji drugačijih odnosa u polju reprodukcije svakodnevnog života, kroz bliže povezivanje teorijske, aktivističke i umetničke prakse u tim procesima." Zbornik sadrži tekstove Katje Kobolt, Sanje Iveković, Anele Hakalović i Jasne Kovo, Ive Nenić i Adrijane Zaharijević, Silvie Federici, i brojnih drugih.

 

Tagovi: ana vilenica, ekonomska kriza, feminizam, kapitalizam, majčinstvo, rodne uloge, socijalizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM