Vijesti

01.05.2016. 12:56:43 - Svjetlana Knežević

problematika neplaćenog kućanskog rada

Ja od jutra nisam stala

Tribina 'Ja od jutra nisam stala'

Tribina 'Ja od jutra nisam stala' (Foto: Ivana Živković)

MaMa je u petak bila premala za sve posjetitelje i posjetiteljice tribine 'Ja od jutra nisam stala', koja se bavila neplaćenim kućanskim radom. Tribinu su realizirale aktivistkinje i feministkinje koje su organizirale Noćni marš – 8. mart i performativnu akciju Preuzmite odgovornost za ubojstva žena, te se upravo nalaze u procesu formiranja strukturiranijeg kolektiva. One su odmah na početku istaknule kako su željele uoči Prvog maja u fokus radničke i feminističke borbe vratiti jedno 'zaboravljeno' pitanje – neplaćeni kućanski rad, kao rada na kojem kapitalizam egzistira.

"Čak i kad bi Prvi maj definirali u skladu s njegovim historijatom te o njemu govorili kao o protesnom danu međunarodne radničke solidarnosti koji označava borbu za šire društvene ciljeve još uvijek bi takva definicija isključivala rodno segregirani rad u kućanstvu, odnosno neplaćeni kućanski rad koji uglavnom obavljaju žene. Poslovi vezani uz biološku i socijalnu reprodukciju kao što su održavanje kućanstva, rađanje, briga o djeci, starijima i bolesnima nisu prepoznati kao rad te se smatraju dijelom tzv. ženske prirode, a samim time bezvrijednim i neproduktivnim. Ovom prilikom želja nam je ukazati na uzroke zanemarivanja ove teme u radničkom i feminističkom pokretu, te podsjetiti na važnost historijsko materijalističke kritike i u tom kontekstu neophodnost povezivanja pojma roda s pojmom klase. Cilj nam je i upozoriti na posljedice strukturnog nepovezivanja ekonomske krize s krizom socijalne reprodukcije kao što su npr. komodifikacija javnih servisa i uvođenje tzv. fleksibilnih oblika rada te pokušati ovu temu uvesti kao važnu za restrukturiranje društvenih i ekonomskih odnosa", pojasnila je na početku tribine moderatorica Andreja Gregorina.

Govornice tribine Vedrana Bibić, Ana Rajković i Jelena Tešija nastojale su pojasniti kako proizvodni procesi u kapitalizmu utječu na položaj žena i kako je neplaćeni kućanski rad neprimjetno 'ispao' iz lijevih pokreta, a osvrnule su se i na aktualno prebacivanje socijalnih servisa s leđa države na pojedince i pojedinke. Govornice su pružile povijesni pregled, kao i stanje u zemljama koje su kućanski neplaćeni rad priznale i novčano ga vrednuju, ali i kontekst Jugoslavije i AFŽ-ov pokušaj socijalizacije kućanskog rada.

Andreja Gregorina, Vedrana Bibić, Ana Rajković i Jelena Tešija (Foto: I.Ž.)

Andreja Gregorina, Vedrana Bibić, Ana Rajković i Jelena Tešija (Foto: I.Ž.)

Izlaganje je započeto historijskim pregledom kampanje Nadnice za kućanski rad, feminističke inicijative pokrenute u Padovi početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, koja se oslanjala na talijansku autonomističku tradiciju.

Vedrana Bibić fokusirala se na nekoliko programatskih tekstova najznačanijih predstavnica Mariarose Dalla Costa, Selme James i Silvie Federici koje su u zahtjevu za priznavanjem neplaćenog kućanskog rada kao rada, pa time i mogućnošću primanjem nadnice za njega vidjele emancipatorski potencijal za odbijanjem ove vrste društveno neprepoznatog i nevidljivog rada. U svojim su tekstovima naglašavale kako zahtjev za nadnicom za kućanski rad nije samo zahtjev za određenom svotom novca, nego i šira politička perspektiva koja ide u smjeru mijenjanja društvenih odnosa . Iako se ovu kampanju treba gledati kroz specifični društvenopolitički okvir u kojem je nastala, a također se njeni aspekti moraju kritički promišljati, pogotovo kada uđemo detaljnije u polje marksističkog poimanja (ne)produktivnosti, mnoge su njezine teze i dalje aktualne i čine neizostavnu polazišnu točku kada pričamo o tematici kućanskog rada.

"Dalla Costa i Selma James su 1972. objavile pamflet 'The Power of Women and the Subversion of the Community' u kojem su otvorile pitanje kućanskog rada kao potencijalno snažnog emancipatorskog oružje jer je zajedničko svim ženama radničke klase koje bez vlastitog novca ne mogu promijeniti uvjete u kojima rade i žive. Njihov cilj je bio priznavanje kućanskog rada kao rada. Jer u suprotnom, kapitalist dobije dvoje radnika za cijenu jednog - radnika koji radi u njegovoj trvornici i proizvodi višak vrijednosti, ali i njegovu suprugu koja omogući da radnik stigne na radno mjesto sposoban i spreman za rad jer je nahranjen, obućen, seksualno zadovoljen, itd.", pojasnila je Bibić.

Ana Rajković pružila je uvid u potencijalna legislativna rješenja ekonomskog vrednovanja kućanskog rada na primjerima Venezuele i Ekvadora. Rajković je ispričala je kako je Venezuela donošenjem novog Ustava 1999. godine priznala kućanski rad kao ekonomsku vrijednost.

"Kućanski rad smatra ekonomskom aktivnošću koja stvara dodatne vrijednosti i proizvodi društveno blagostanje, pa kućanice imaju pravo na socijalnu zaštitu i državnu mirovinu", stoji u članku 88. Ustava kojim se također propisalo kako žene moraju primati iste plaće kao i muškarci za rad jednake vrijednosti.

"U Venezueli se tada osnovao i Sindikat kućanica. Međutim, cilj ovakvih reformi u Venezueli nije bio zadržati žene u kući, nego ih ekonomski osnažiti kako bi aktivno participirale u javnom i političkom životu zemlje. Dakle, cilj je bila demokratizacija obitelji, da žene postanu ekonomski subjekti", tumačila je Rajković.

Izlagačica se osvrnula i na Ekvador kao loš primjer priznavanja vrijednosti kućanskog rada jerbo je tamo riječ o socijalnoj mjeri za suzbijanje siromaštva i nema nikakav emancipatorski motiv.

Jelena Tešija istaknula je kako je u Jugoslaviji bio prepoznat problem dvostrukog opterećenja koje su trpjele radnice obavljajući još jedan posao prije i nakon što bi se vratile iz smjene: onaj kućanski.

"U rješavanje problema krenule su žene same preko ženske organizacije AFŽ-a, koja je počela sa zagovaranjem socijalizacije kućanskog rada te organizacijom javnih vrtića, jaslica, uslužnih servisa, restorana i svega ostalog što je ženu moglo rasteretiti poslova u kući te joj omogućiti vrijeme za ravnopravno sudjelovanje u političkom i kulturnom životu zajednice. Iako je problem bio prepoznat te se radilo na njegovu rješavanju od čega su, svim nedostacima, nedostupnostima i skupoći uslužnih servisa unatoč, žene itekako imale koristi, socijalistička se država nikad nije obračunala s patrijarhatom i rodnom podjelom rada unutar obitelji. Socijalizacijom kućanskog rada pomagalo se ženama, ali se u muške privilegije unutar obitelji nikad nije diralo, zbog čega je, između ostalog, nakon raspada Jugoslavije vrlo lako uspostavljen diskurs retradicionalizacije i repatrijarhalizacije društva", pojasnila je Tešija.

"Ipak, ako usporedimo situaciju s današnjom, jasno je da je - koliko god možemo diskutirati o uspješnosti ili neuspješnosti socijalizacije kućanskog rada te nevoljkosti jugoslavenskog sustava da se obračuna s patrijarhatom – makar postojala ideja i namjera da se sa ženinih leđa skine teret neplaćenog svakodnevnog kućanskog rada. Čak se u lifestyle časopisima iz 50-ih (npr. časopis Praktična žena iz 1956. godine) raspravljalo na više stranica u više brojeva o tome kako da se pomogne zaposlenoj ženi preko podruštvljavanja kućanskih poslova, dok se danas u lifestyle časopisima i u mainstream medijima često prikazuje i zagovara tip žene koja je uspješna na poslovnom planu, a pritom izrazito brižna majka i vrijedna kućanica koja sve stiže i kojoj nikad ne silazi osmijeh s lica. Cilj je, kako kažu, 'pomiriti' privatno i poslovno i sav je teret tog cilja, umjesto na društvu i javnim servisima, na ženinim leđima", naglasila je.

Nakon navođenja primjera iz svijeta, ali i vlastitog dvorišta, govornice tribine i publika složile su se kako je takozvano žensko pitanje često micano na stranu i u lijevim takozvanim progresivnim krugovima. Dok su žene vrijedne suborkinje tijekom revolucije i borbe za društvene promjene, u vremenu uspostavljanja 'normalnog' života, ponovno ih se vraća u privatnu sferu, dok muškarci preuzimaju vodeće uloge. Osim toga, danas proživljavamo ponovni 'povratak žena na ognjište'. Uz suludu mjeru '1.000 eura po djetetu ako ispuniš HDZ-ove kriterije', ponovno uskrsnuće dobiva ideja 'majka odgajateljica' – roditeljica koje bi za ostajanje doma s djecom primale prosječnu hrvatsku plaću, čime se žene zapravo motivira da ni ne izlazeu svijet rada, nego se posvete onom'primarnom, biološkom i ženskom': odgajanju djece, brizi za muža i ostale članove obitelji, spremanju, kuhanju i čišćenju. Stoga, na agresivnu repatrijarhalizaciju društva moramo odgovoriti ujedinjeno i odlučno, i to što prije. Jer u vremenu gdje je već napadnuto zdravstvo, mirovinski sustav, radna i socijalna prava, mediji, civilno društvo, pet do dvanaest je već prošlo.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: afž, ana rajković, andreja gregorina, ekvador, feminizam, ja od jutra nisam stala, jelena tešija, nadnice za kućanski rad, neplaćeni kućanski rad, praznik rada, prvi maj, radnički pokret, vedrana bibić, venezuela

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM