Vijesti

25.11.2016. 12:33:21 - Nina Očko i Marijana Mikušić

sos telefon

Živi li Hasanaginica i dalje u našem društvu?

Tekst su pripremile volonterke SOS telefona za žene žrtve nasilja Krapinsko - zagorske županije povodom Medunarodnog dana borbe protiv nasilja prema ženama. 

SOS telefon za žene žrtve nasilja Krapinsko - zagorske županije jedina je usluga te vrste namijenjena ženama žrtvama nasilja na tom području. U svom četverogodišnjem radu od 2012. godine, sos telefon zaprimio je preko 200 poziva, odradio preko 1000 volonterskih sati i educirao oko 20 volonterki. Volonterke SOS telefona naiđu na svakakve priče; slučajeve. No, veći broj tih priča najčešće ima isti scenarij; isti nelogičan kraj i završetak; ona odlazi, on ostaje.

Zagovaranje i upozoravanje na problem ne donose ništa novog, a mi i dalje slušamo istu priču u kojoj je žena koja trpi nasilje najčešće ta koja napušta zajedničko kućanstvo, a nasilnik je nagrađen ostankom, on se ne dira. Njegovo je pravo neupitno. On ne mora tražiti novi smještaj, njegov život nije u kaosu, on nije na ulici. On će samo nastaviti tamo gdje je stao prije deset minuta. Za nju je to ponovo početak.

I što ovakvo (ne)djelovanje poručuje društvu u budućnosti?

Nasilje je isplativo, nasilničko ponašanje je rješenje za probleme jer "kada žena ne valja, može je se otjerati".

Međunarodni je dan borbe protiv nasilja nad ženama. Još jedan u nizu onih dana koji problem nasilja nad ženama stavljaju u središte medijskog prostora. Dan kada bismo morali pričati o nedostatnom broju sigurnih kuća, njihovom problematičnom financiraju i malim mogućnostima opstanka. No, ovog puta odabrale smo govoriti o suprotnom; o "kulturi" tjeranja žene iako je ona ta koja proživljava nasilje. Zašto bi uopće ona trebala u sigurnu kuću? Zar nije nasilnik taj koji treba na sigurno jer je opasan za okolinu? Ne bi li njega trebalo "skloniti", maknuti? U tom raspoloženju; ljutnji, nemoći, pa i jadu jedna od naših volonterki simbolično je prikazala problem koji se najčešće javlja kada je žena žrtva nasilja od strane muškarca, a na kojeg je gotovo nemoguće djelovati iz naše pozicije;

"Što se bijeli u gori zelenoj

Il' je snijeg ,il' su labudovi.

Da je snijeg već bi okopnio,

Labudovi već bi poletjeli.

Nit' je snijeg nit' su labudovi

Nego šator age Hasanage.

On boluje u ranama ljutim

Oblazi ga mater i sestrica

A ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam bolje bilo,

On poruči vjernoj ljubi svojoj:

Ne čekaj me u dvoru bijelomu

Ni u dvoru ni u rodu momu."(" Hasanaginica")

Tako počinje naša čuvena narodna epska pjesma koja govori o nekim davnim turskim vremenima i tamnim vilajetima kad je bilo normalno da neki trenutni muški hir može istjerati ženu, suprugu, majku iz kuće, a da se nitko tome ne usprotivi. Dovoljno je bilo da on pošalje takvu poruku i ona mora otići. Ostaviti voljenu djecu, dom koji je gradila, čuvala i opsluživala godinama i nestati kao da nije nikad ni postojala.  I uzalud plač djece, uzalud u kolijevci beba kojoj je majka neophodna, uzalud njen očaj jer napušta sve najvrednije i najvoljenije u životu - muško ostaje neumoljivo: Marš van!

Strašna vremena, ta davna vremena - mislimo. Ne bilo ih više nikada! Mi danas ipak živimo u humanijem društvu koje vodi računa o ravnopravnosti, koje posjeduje socijalnu osjetljivost i mušku osviještenost. Je li?

Neki dan SOS -  poziv na  telefon. Očajna žena pita što da radi. Kamo da se skloni? Udala se u manjem mjestu u muževljevu kuću. Odgojila je u tom braku  sad već odraslu djecu, uz brojne probleme jer je alkoholizam i dozirano nasilje u obitelji konstantno prisutno. Trenutno je muž na terenu i  otuda je zove da bi je obavijestio da se  uskoro vraća i zaprijetio da ga ne čeka u kući jer će se loše provesti. Razlog? Je li uopće bitan? Koji razlog može  opravdati bacanje žene na ulicu, bez posla, bez sredstava za život? S obzirom da je nasilje u braku  već iskusila, žena zna da nema što čekati i da treba spašavati živu glavu. Svekar koji živi s njima, umjesto da je štiti, također je njen protivnik. Za prvu silu sklonila se kod prijateljice, ali tu ne može ostati i u potrazi je za sigurnom kućom koje u njenoj županiji nema.

I eto nas tako opet u srednjem vijeku i tamnom vilajetu. Ova žalosna država još uvijek nije u stanju  zaštititi osobu od srednjovjekovnog terora i da nema ženskih udruga i ženske solidarnosti koje uskaču i pomažu, obiteljskih katastrofa i zločina bilo bi još daleko više.

U 21. stoljeću  Hasanaginice još uvijek postoje i ne pate ništa manje od onih u srednjem vijeku. Jedina razlika je što je srednjovjekovni Hasanaga poslao poruku po svom konjaniku, a današnji Hasanaga samo okrene telefonski broj.

Tagovi: međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, nasilje prema ženama, nasilnik, sos telefon

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM