Malo je serija koje su prikovale milijune žena za tv ekrane, izazvale potpunu histeriju i bespogovorna štovanja, postale nekakva vrsta religije. Seks i grad jedna je od tih. Kasnije je priča o četiri njujorške hip žene došla i do kino dvorana, nažalost svih ljubitelja filmske umjetnosti. Naslušala sam se svega i svačega od 1998. kada je serija ugledala svjetlo dana. Nazivali su je prekretnicom, inovativnom, spektakularnom. Sve od toga još bi mogla progutati, iako sama nikad ne bi koristila takve riječi, ali ono preko čega ne mogu preći je nazivanje Seksa i grada najvećim slavljem feminizma, pravom girl power serijom, ma feminističkom TV Biblijom. Kada je serija tek izašla, u opisu je stajalo da prikazuje “kako se nositi s etiketom ‘žena’ devedesetima”. Pa da vidimo… Čemu nas je to, kao žene, Seks i grad mogao poučiti?
Četiri dotjerane žene, s istančanim stilom za modu žive ludim njujorškim životom, one jure od jutra do sutra, jako su zaposlene i uspješne u svojim karijerama, ali većinu vremena ih promatramo kako jedu salatu u prekrasnom novom in restoranu u gradu, pa ispijaju martinije u najluđem noćnom klubu, idu na masaže, jogu, itd. Da skratim priču, jer radnju serije svi znate, one su jednostavno površne i na čelima im piše materijalizam. Caps lock, potcrtano, boldano. Još je jedan pojam sveprisutan – seks. Carrie Bradshow knows good sex, upečatljiva je rečenica. Cure otvoreno pričaju o seksu, totalno su lude i mogu raditi ‘sve što rade muškarci’, što se posebno ilustrira na primjeru vragolaste Samanthe, koja je postala duhovna majka milijunima žena. Seks je glavni lajt motiv, Carrie o njemu piše, Samantha ga prakticira rekordan broj puta, Charlotte potiho sanja vlažne snove, Miranda želi pojebati bivšeg dečka. Sve se trude biti privlačne, sjajno izgledati kako bi dobile ono što žele, jer eto, žene trebaju izvrsno izgledati, žene su seksualni objekti. U uvodnoj špici Carrie stoji u haljetku, besprijekorna i nevina, poput kakve djevojčice kojoj treba zaštita. A onda prolazi bus sa reklamom za njenu kolumnu o kojoj piše o seksu. Jer Carrie zna što je seks. U svakom slučaju, radilo se o izgubljenoj djevojčici ili privlačnoj ženi koja zna sve o seksu (ona je sve to, vaaauuu), kako bi se ostvarila potreban joj je muškarac. I tako, šest dugih sezona, cure traže muškarca svog života. Skroz su neovisne, ali samo o muškarcima pričaju i ultimativni cilj je uhvatiti onog pravog.
Činjenica da je Carrie novinarka trebala bi nas uvjeriti da je ona intelektualka, da promišlja stvari, da je zapravo svjesna svijeta u kojem obavlja šoping. Razočarat ćete se, jer ona uglavnom priča o cipelama, zgodnim dečkima, pravoj ljubavi i otvorenju kul nove galerije. Na početku svake epizode ona si postavi pitanje, pa duboko istražuje temu i naposljetku zaključi kako zaključka nema. Ukratko, ona je najplića novinarka na svijetu, jedna od onih koje sramote ideju novinarstva. Ironično, kad Carrie u seriji upoznaje nove ljude, njeno pisanje se predstavlja kao nešto najdublje ikada. “Toliko puteva. Toliko skretanja. Toliko izbora. Toliko pogrešaka.” Zbilja duboko. Breaks my heart.
Ova intelektualka s vremena na vrijeme gubi sate u knjižnici, no jedina knjiga koju je držala u rukama u šest sezona serije i dva filma, jest Ljubavna pisma velikih muškaraca (Love letters of great men). Ono što inače lista su Vogue i Marie Claire, a to, vjerovali ili ne, nisu knjige. Toliko o tome.
Kad joj već knjige nisu jača strana, šoping bogami jest. Ona kupuje, kupuje i kupuje. Plaću potroši na cipele, ali nije je briga, jer je najveća faca u gradu. Jer tako se postaje facom – biti dotjeran, lijepo se odjenuti, prošetati u novim Manolicama. Njene curke nisu drugačije – Charlotte u jednoj epizodi pristaje na seks jer su joj obećane nove, najsavršenije ikad, cipele. You go girl!
Serija je velika, šarena reklama za modnu industriju. U tome nema nikakvog problema, ili ga ne bi bilo da se čitav projekt ne predstavlja kao nešto drugo. Ideja serije je da žene trebaju biti samouvjerene, voljeti sebe, ostvariti svoj potencijal, ne ovisiti o nikomu. Sjajno, ali miljama daleko od realnosti onoga što serija poručuje. Dragi moji, Carrie u jednoj epizodi kaže kako nije ništa jela jer je zadnji novac potrošila na novi broj Voguea. Istog onog magazina koji reklamira isti tip žena, poručuje da je biti mršava i stajliš apsolutno sve bitno u životu. Enough said.
Zar je piti martinije u sjajnoj haljini u naj lokalu u gradu, savršene frizure, čekirajući zgodnog dečka s druge strane šanka, najveći san svake žene? Zar je to ono čemu one teže, u čemu se pronalaze?
Naravno da ne. Nasreću, stvarnost je drugačija od Seksa i grada. U stvarnosti postoje i normalni poslovi i normalne plaće, kojima si ne možete priuštiti razne ‘tinije’, kavijar i najboljeg frizera u gradu, noge vas nakon dvanaest sati hodanja u 18 centimetara visokim potpeticama bole kao sam vrag i sutra ih sigurno nećete opet obuti. U stvarnom svijetu postoje i žene koje ne smatraju da se samoostvarenje postiže kroz raznorazne krpice, a paleta interesa i znanja mnogo im je šira od muškaraca i seksa. Da, postoje i one kojima “treba li nam udaljenost da se napokon približimo jedno drugome?”, nije omiljeni citat i vrhunac izražavanja ljubavne tjeskobe i neizvjesnosti života.
Odgledala sam i seriju i filmove iz razloga što ne želim pričati o onome što nisam proučila i eto, došla sam do zaključka. Moj će biti mnogo konkretniji od onog kojeg bi vam ponudila Carrie. Seks i grad djeluje mi kao da sam upala u san Barbike. Što je otprilike ravno mojoj najgoroj noćnoj mori. Ona mašta o svom Kenu, farba si nokte, vješa nove opravice, i trača sa curkama. Eskapizam na djelu. ‘Oslobođene’ i ‘nepoterećene’ junakinje plitke su i površne idiotkinje. Ova serija slavi žene koliko god i seksističke reklame, šovinističke izjave ili pak Siniša Vuco.
