Trinaesti film najuspješnijeg svjetskog studija za animaciju ujedno je i prvi njihov uradak koji u središte priče smješta ženski lik. Koliko me god to veseli, gorak okus u ustima i dalje ostavlja činjenica da je ponovno riječ o – princezi!!! Radnja filma Merida hrabra (u izvorniku: Brave) smještena je u srednjovjekovno škotsko kraljevstvo kojim vlada kralj Fergus (glas Billya Connolya). Njegova kći princeza Merida (glas Kelly MacDonald) mora se udati za jednoga od tri prosca, koji se za njenu ruku natječu na streljačkom turniru. Merida se, međutim, izbori za pravo da i sama sudjeluje u spomenutom turniru, a budući da lukom i strijelom barata od malih nogu, na koncu i pobjeđuje. Slijedi žestoka svađa između majke (kraljica Elinor, glas joj posuđuje Emma Thompson) i kćeri, potom i čarobna pustolovina koja uključuje jednu vješticu i nekoliko opakih medvjeda. Merida nije nimalo nalik pasivnim i ljepuškastim princezicama na kakve smo navikli. Ova djevojka zna se izboriti za sebe, najbolji je strijelac u kraljevstvu (pa i šire), jaši, mačuje se… Neobuzdane crvene kovrče očit su simbol njene osobnosti, a za razliku od tipičnih Disneyevih princeza, nije pretjerano seksualizirana (barem u filmu; to se, nažalost, ne može reći i za jezivu paletu proizvoda s njenim likom). Trenutak u kojem proklinje a potom i razdire sputavajuću haljinu koja joj ne dopušta da slobodno rukuje lukom i strijelom zacijelo će oduševiti feministice u publici (a i zgranuti pokoju pobornicu kulture princeza). A tek scena u kojoj ispaljuje strijele dok juri kroz šumu na svom vrancu!
{slika}
No usprkos svemu, Merida se osjeća potlačenom i sputanom. Ono što se s feminističkog stajališta bez sumnje doima ironičnim, jest činjenica da je glavni izvor te opresije njezina majka. Kraljica Elinor neprestano maltretira svoju kćer naputcima o tome kako bi se prava princeza trebala ponašati. Merida se, razumljivo, bolje slaže sa svojim opuštenim ocem. Ko´ od brda odvaljeni Fergus možda i djeluje pomalo zastrašujuće, no u kraljevskom domu (pa i samom kraljevstvu) glavnu riječ ima Elinor. Vođe škotskih klanova koji se okupljaju na Fergusovom dvoru prikazani su kao zafrkanti koji si vole popiti, katkad se i potući, no dovoljno je nekoliko oštrih riječi kraljice Elinor da ih se dovede u red. Slika slabog i nesposobnog muškarca kojime vlada snažna žena sugerira da sve probleme valja položiti pod noge žena, kao da živimo u matrijarhatu u kojem muškarci nemaju nikakvu moć. Čini se da je rodna ravnopravnost nemoguća: ako su žene prikazane kao snažne i sposobne, muškarce se mora svesti na slabiće, čak i ako je središnja poruka filma da svakoga treba tretirati kao pojedinca. Muški likovi odreda su plošni, a čak i kraljici Elinor nedostaje dubine. No dobro, Fergus se rijetko kome neće zavući pod kožu, no bilo bi zanimljivije da je i koji od Meridinih prosaca iole simpatičan: s obzirom na to da što joj se nudi, njena odluka da ostane neudata ne doima se pretjerano hrabrom! Postavljanje odnosa majka-kćer u središe filma zamjetan je napredak u odnosu na zle ili odsutne majčinske figure kakve smo navikli gledati u dječjim filmovima. No dok Merida voli svoju majku, ipak želi biti poput svog oca. Zašto bi htjela biti naporna poput Elinor kad se može zabavljati poput Fergusa? Mnogi kritičari ističu da je Merida tipični tomboy (djevojčica koja se odijeva i ponaša kao dječak), i tome se doista nema što prigovoriti. Međutim, tipični tomboy obično je dijete, a Merida je odrasla žena. To mi se čini osobito važnim, jer se od adolescentica očekuje da odustanu od svojih djetinjih preokupacija – pubertet je vrijeme kada bi tomboy-djevojčica napokon trebala prigrliti svoju rodnu ulogu. Filmovi o nekonvencionalnim djevojkama najčešće završavaju kapitulacijom pred stereotipnom ženstvenošću, pa je upravo odstupanje od te konvencije ono što čini Meridu hrabru posebnom. Protagonistica se ne odriče ničega u korist muških likova, već ostaje slobodna, sretna i single. Merida jednostavno “nije spremna” za brak, čak napominje da možda nikada ni neće biti. U usporedbi s Disneyevim filmovima o princezama, to djeluje doista revolucionarno!
{slika}
Scenaristica i ko-redateljica Meride hrabre Brenda Chapman, na web portalu Indiewire napisala je sljedeće: “Namjera mi je bila potkopati stereotip princeze. U ovom filmu nema princa. Odlučila sam ružičaste princeze okrenuti naglavačke – nema ružičastog, nema princa!” Posljednjih nekoliko godina suočene smo s upornim napadima šljokičaste i ružičaste kulture princeza. Dakako da ta kultura sama po sebi nije problematična (ko´ voli nek´ izvoli), no ono što jest problematično njena je neizbježnost: čak i djevojčice koje predškolske dane provode daleko od poplave ružičastog, s njom se susreću čim krenu u školu (u većini slučajeva joj se i prepuštaju pod pritiskom prijateljica). Merida im barem nudi kakvu-takvu alternativu, slobodu izbora koja nedostaje čak i najvećim feministicama među Disneyevim princezama (ratnica Mulan također se udaje). No da, idealno bi bilo kada bi čovjek mogao odvesti dijete na film u kojem uopće nema princeza, ali ako nam već nema spasa od princeza-filmova, utješno je da postoji Merida hrabra koja prenosi bitno drugačije poruke. Osim toga, bilo bi sjajno kada se Merida ne bi reklamirala kao “film za cure”, već kao pustolovni film za djecu. Iz Pixara se odavno hvale time da je Merida njihova prva princeza, a ako ju prime i u ekskluzivno društvo Disneyevih princeza, to će definitivno odbiti potencijalne muške gledatelje. A to je prava šteta! Jer što više dječaka pogleda Meridu hrabru studio će više zaraditi, što automatski povećava šanse da nastavi snimati filmove s curama u glavnim ulogama. Jer filmski se studiji, nažalost, i dalje vode uvjerenjem kako će djevojčice gledati filmove o muškim likovima, dok obrnuto ne vrijedi.
{slika}
Meridi hrabroj valja priznati da propitkuje ustaljene ideje o princezama, no i dalje su tu stereotipi poput pustolovnog oca kojem je suprotstavljena (pre)brižna majka. To, pak, znači da osim pozitivnih poruka o tome da treba biti vjeran sebi, film prenosi i manje pozitivne poruke o mjestu i ulozi žene u društvu (muškarci se zabavljaju, a žene su odgovorne). Priča je na trenutke zbunjujuća. Kao da filmska ekipa nije bila sigurna što sa snažnim ženskim likom, ili su se možda previše trudili ugoditi svima. No čak i kad nije sasvim jasno što se događa, filmu ne nedostaje humora i uzbuđenja. Na stranu priča, film je vizualno dojmljiv, animacija i pozornost posvećena detaljima oduzimaju dah. Film očekivano prolazi na Bechdel testu (test za utvrđivanje razine rodne (ne)ravnopravnosti u filmovima). Za Meridu hrabru ne bismo mogli reći da predstavlja prijelomnu točku u povijesti kinematografije za djecu. Ipak, film se uspješno suprotstavlja tiraniji ružičastog i šljokičastog kojoj proteklih godina nije ponuđena nikakva alternativa. Film je mogao biti mnogo bolji, a Marida je mogla biti mnogo hrabrija. Potencijalno feminističke poruke filma prilično su zabašurene, no već je i činjenica da se u središtu priče nalazi aktivna junakinja koju ne zanima udaja dovoljna da ovaj film učine obaveznim za sve one koji svojoj djeci žele ponuditi drugačije modele za identifikaciju.
Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić
