Ovo je ona vrsta pisanja zbog koje mi dođe da si iščupam kosu s glave. U inače pristojnoj priči New York Timesa o bezbroj oblika nasilja kojem svakodnevno svjedoče žene u Indiji, našao se i ovoj paragraf:
Istraživanje pokazuje da kako djevojke odrastaju to je manja mogućnost da ih stroga kontrola njihovih roditelja zaštiti od silovanja i seksualnih napada, pogotovo od kada je većina tih zločina počinjena od strane osoba koje je silovana poznavala. Istraživanje pokazuje kako je odrastanjem djevojaka smanjena njihova sigurnost jer ih ni stroga kontrola roditelja ne može zaštiti od silovanja i seksualnih napada, pogotovo otkada većinu zločina počine osobe poznate žrtvi. No, unatoč tome, stručnjaci i stručnjakinje za javno zdravstvo kažu kako te kontrole imaju svoje prednosti. Studije pokazuju kako žene u Indiji u prosjeku nemaju više od dva seksualna partnera tijekom svoga života, a većina njih su djevice sve do stupanja u brak. Odsutnost promiskuiteta jedan je od najvažnijih razloga zbog čega AIDS nikada nije postao epidemija u Indiji.
“U ovom slučaju tradicija nije loša stvar”, rekao je K. Sujatha Rao, bivši indijski tajnik za zdravstvo i jedna od glavnih ličnosti u borbi protiv AIDSA.
“Brak ovdje treba shvatiti kao puno više od nepovredive institucije”, dodao je.
Pokušaji utvrđivanja kako zaštiti žene u Indiji, paralelno s očuvanjem tradicije zemlje, doveli su do brojnih javnih rasprava u posljednjih nekoliko tjedana.
Da, sigurno. Jer promiskuitetne žene uzrok su AIDS-a u Africi, Aziji i drugdje u svijetu. Jer one žene koje su djevice mogu bolje braniti populaciju potkontinenta. Jer je kontroliranje ženske seksualnosti ključno za zaštitu svih nas.
Ovo nije problem Indije, niti je problem zapadnih medija. No ideja o sveopćoj važnosti kulture, globalni je problem koji dominira svim aspektima politike. Primjerice, na konferenciji o izgradnji mira na kojoj sam sudjelovao prošle jeseni jedna od najvatrenijih rasprava odnosila se na pokušaj očuvanja tradicionalnih sustava pravde u područjima pogođenim sukobom. Međunarodnim agencijama poštivanje kulture od velike je važnosti kada se uključuju u procese provođenja pravde u postkonfliktnim područjima. Ljudi na terenu vjerojatno govore što im odgovara te kako će tradicionalno poštivanje pravnog sistema biti od velike važnosti u postkonfliktnom društvu. Međunarodno tijelo ne želi stvoriti dojam indiferentnosti, kao ono koje ignorira glas naroda. Ali problem je u tome što većina “ljudi na terenu”, onih koji govore i kojima se obraćaju međunarodne grupacije, bilo one humanitarne, medijske, ili vladajuća tijela, zapravo su ljudi koji već imaju pravo glasa. To su ljudi koji već imaju moć. I ti su ljudi većinom muškarci kojima je u interesu zadržavanje statusa quo koji je najčešće sustavno (kulturno!) nepravedan prema ženama.
Dakle, moje pitanje glasi: Zbog čega vidimo svojstvenu vrijednost u zaštiti tradicije kada se mnoge kulture, njihove ekonomije, politike i sustavi pravde, uključujući i našu, koriste kao sredstvo za daljnje obespravljivanje žena i drugih manjinskih zajednica? Zbog čega smo toliko oprezni u tome da ne zanemarimo tradiciju koja povijesno marginalizira cijele skupine ljudi? Segregacija je jednom bila dio američke kulture. Zakoni o miješanju rasa nekada su bili dio američke kulture. Žensko pravo glasa jednom je optuženo za uništavanje američke kulture. Svijet se mijenja. Ja tvrdim da ne bismo trebali biti toliko brzi u obrani kulture – etničke, kolonijalne, rasističke, fundamentalističke, kulture oružja – kao nepovredive.
Kao što je jučer istaknuo Samhita, važnost razumijevanja kulture stvar je prestiža. Da bismo radili unutar sustava prvo moramo shvatiti njegovu tajanstvenost, uključiti se na sve strane i krenuti naprijed u pitanjima socijalne pravde i ljudskih prava. No, ne možemo napredovati dok istovremeno pokušavamo sačuvati upravo one sustave koji proizvode nepravdu i opresiju. Moramo ih onesposobiti. Kultura je sustav kao i svaki drugi, i gotovo u svakom dijelu svijeta ona je patrijarhalni sustav. Mahnaz Afkhami, osnivač i predsjednik Ženskog partnerstva za učenje (Womens`s Learning Partnership), rekao je to bolje od mene:
“Jedan aspekt kulture je i estetika koju svi vole i koja pravi razliku između stvari kao što je haljina, kuhinja, proslava, glazba, literatura i način na koji mi upravljamo svojim svakodnevnim životom. Drugi aspekt je da je naša kultura prizma po kojoj ocjenjujemo i shvaćamo našu okolinu. To je nešto bez čije promjene ne možemo imati mir, ljudska prava te prava žena.”
A ipak mi idemo dalje, često u strahu od toga da naše seksističke ili rasističke tradicije proglasimo sranjem koje ne pripada u našu kulturu (ili ipak možda pripada). Čega se toliko bojimo?
Prevela i prilagodila Mirna Šimunović
