Prošle godine Teksas je započeo svoj put u konzervativizam što se tiče prava na pobačaj. Uveden je takozvani ‘sonogram zakon’ – zakon kojim se nalaže da žene moraju 24 sata prije pobačaja slušati otkucaje srca fetusa i pogledati njegovu sliku na ultrazvuku. Mogu to odbiti, međutim, liječnik/ica je obavezan, bez obzira na njihovo odbijanje, opisati fetus ženi.
Ovaj se zakon počeo provoditi ove godine i jedan je od najstrožih u SAD-u, a problematičan je iz mnogo razloga. Liječnici/e su posvjedočili da su mnoge pacijentice uvrijeđene tim zakonom, jer ispada da žene ne znaju što rade kada dođu u kliniku.
“Emocije variraju od zbunjenosti i bijesa do uzrujanosti. One ne žele čuti opise fetusa od liječnika. Nismo imali još nijednu ženu koja je nakon ova tri koraka rekla ‘Ne, predomislila sam se oko pobačaja”, rekla je Rochelle Tafolla, glasnogovornica tri centra u kojima se obavljaju pobačaji.
Stručnjaci i stručnjakinje upozoravaju da je još rano kako bi se efekt tog zakona vidio. No, godišnje se u Teksasu izvede 75.000 pobačaja u 39 licenciranih klinika.
Direktorica udruge Pravo na život ,Elisabeth Graham smatra da zakon ima pozitivne učinke na smanjenje pobačaja: “Od naših prijatelja i prijateljica koji su savjetnici i savjetnice u klinikama za pobačaje saznali smo da se 70 do 80 posto žena odluči za život nakon što vide sonogram. Dugoročni efekt zakona će biti smanjenje broja pobačaja za 30 posto, ako će se ova tri koraka izvoditi pravilno”.
Tafolla iznosi drugačije podatke: “Oko 15 do 17 posto trudnica koje prođu ultrazvuk se ne vrate pobaciti, no to može biti iz više razloga. Činjenica je da su većina žena koje dođu pobaciti već majke, dakle potpuno razumiju što je to trudnoća i informirane su o tome što čine.”.
Julie Rikelman, odvjetnica Centra za reproduktivna prava koja je digla tužbu protiv ovog zakona ali ga nije uspjela blokirati, naziva isti ‘najekstremnijim zakonom o ultrazvuku u SAD-u’ (Oklahoma i North Carolina imaju slične zakone, no sudovi su ih blokirali) te kaže: “Žene zakon smatraju uvredljivim jer se njime pretpostavlja da one ne znaju što rade i trebaju biti prisiljene na razmatranje informacija koje su za njih irelevantne. To je veoma ponižavajuće.”{slika}
Lori DeVillez je direktorica Austinškog centra koji daje podršku trudnicama i nudi im alternativu pobačaju, te tvrdi da je ‘sonogramski zakon zdrav zakon, jer pacijentice moraju biti informirane o detaljima pobačaja, kao i o svakom drugom medicinskom zahvatu kojemu se izlažu’.
Amy Hagstrom Miller, osnivačica Klinike za zdravlje žena u Teksasu, kritizira zakon iz perspektive svakodnevne prakse: “Zakon zahtijeva da liječnik/ca koji će obavljati pobačaj, obavi i sonogram – na poseban dan. U procesu ne mogu sudjelovati medicinski/e tehničari/ke ili drugi liječnik/ca. Dakle pacijentice, mnoge od njih već majke, moraju dva puta posjećivati liječnika i uzimati dodatne slobodne dane s posla. Mnoge od njih su pitale ‘Zašto ovo moram činiti? Znam što želim!’ Pet klinika provodi taj zakon od siječnja 2013., a od stotina žena kojima je ponuđeno poslušati sonogram, samo dvije su se odlučile na to. Također, većina ih ne želi vidjeti sliku na ultrazvuku. Ne znam ni za jedan slučaj gdje je žena rekla ‘O moj Bože, nisam znala da ultrazvuk tako izgleda, sada neću pobaciti‘”.
No zahtjevi za konzervativnim zakonima nisu ovdje stali. Prošli utorak guverner Rick Perry potpisao je prijedlog zakona pod nazivom House Bill 2, koji nalaže još strožija pravila za pobačaje. Čuli su se glasovi konzervativnih republikanaca i republikanki te protivnika/ica zakona demokrata, no Perry je ipak potpisao prijedlog uz riječi da je to ‘temelj na kojem je izgrađena kultura života u Teksasu’. Ovaj zakon zabranjuje pobačaj nakon 20. tjedna trudnoće, zahtijeva da klinike za pobačaje zadovoljavaju iste standarde kao i bolnički operacijski centri i nalaže da liječnici/e imaju pravo prijema s pacijenticama u bolnicu koja je udaljena maksimalno 30 milja od mjesta gdje se obavlja pobačaj. Sve je to pod krinkom dobrobiti i zdravlja pacijentica.
{slika}Protivnici/e zakona smatraju da će se većina teksaških klinika za pobačaje zatvoriti zbog ovog zakona. Samo pet klinika zadovoljava uvjete propisane ovim prijedlogom zakona. Perry ovim informacijama samo potkrjepljuje svoju tezu da će zakon povećati sigurnost pacijentica, te učiniti da klinike podliježu sigurnijim standardima. Protivnici/e smatraju prijedlog neustavnim napadom na legalni pobačaj, a mnoge njegove zabrane su prema mišljenju liječničkih grupa nepotrebne.
Zakon stupa na snagu 90 dana nakon završetka legitimne procedure, koja završava ovaj mjesec. Klinike imaju vremena do 2014. godine za prilagodbu uvjeta. Prije toga odvjetnici pripremaju tužbu na taj zakon. Moguće je da će tužbe i uspjeti, jer je zakon o 20 tjedana trudnoće usvojen u 11 država SAD-a, no u njih tri su sudovi blokirali provođenje, a u još tri su sudovi blokirali dio o dostupnosti klinikama. Vrhovni sud SAD-a je odlučio kako svaka država može regulirati prava na pobačaj ako ti zakoni ne predstavljaju pretjerani teret ženinim pravima na pobačaj. Protivnici ovog prijedloga zakona tvrde da je traženje klinika (kojih bi očito bio manji broj nakon zakona) pretjerani teret, te je stoga ovaj prijedlog neustavan.
Terri Burke, izvršni direktor American civil liberties union of Teksas, objašnjava zašto je Teksas drugačiji od drugih 11 država koje su pokušale uvesti sličan zakon: “Teksas je drugačiji zbog svoje veličine. Ovaj prijedlog zakona će ostaviti 35 posto populacije bez pristupa pobačaju, a radi se uglavnom o siromašnim ženama iz ruralnih krajeva.”
Amy Hagstrom Miller također opovrgava takozvane ‘zahtjeve za sigurnošću’, objašnjavajući kako ‘ovaj prijedlog zakona nema veze sa sigurnošću pacijentica. Nema nikakve razlike u kvaliteti između manjih klinika za pobačaj i velikih ambulantnih operacijskih centara. Ta mjesta poštuju iste procedure, broj komplikacija je jednak, kao i postotak infekcije. Stoga, sigurnost je na jednakom nivou. Desetine siromašnih žena će zbog ovog zakona morati proputovati kilometre da bi pronašle kliniku za pobačaj i to dva puta, ili pak platiti hotel, te uzeti dva dana slobodna s posla. Ako si to ne mogu priuštiti, probat će nesigurne i ilegalne metode kako bi same inducirale pobačaj’.
Žene u Teksasu već rade pobačaje bez medicinskog nadgledanja. Od 2011. godine ta praksa je još češća. Miller tvrdi da se usprkos ‘sonogram zakonu’ i House Bill 2 prijedlogu zakona, jednak broj žena suočava s neželjenim trudnoćama i zahtjevima za pobačaj. TPEP studija iz 2011. je dokazala teoriju o ilegalnim pobačajima. Prije ‘sonarnog zakona’ 7 posto žena je pokušalo tako nešto, a nakon zakona broj se povećao na 12 posto – posebno na granici između Teksasa i Meksika. Vrlo vjerojatno je da će se broj dodatno povećati ako se usvoji ovaj prijedlog zakona.
Najčešće se koristi bilje poput buhače, rutvice, pa čak i kava, limun ili Malta (vrsta piva), jeftine generičke tablete… Buhača i rutvica sadrže ista svojstva kao misoprostol koji prouzrokuju kontrakcije maternice. Misoprostol se može nabaviti na buvljacima u Meksiku, gdje je dostupan, jeftin i opasan – jer se žene u slučaju jakih krvarenja nemaju kome obratiti.
Raspravu o zakonu je vrijedno zaključiti riječima Latinoamerikanke Lillian Ortiz, članice Pro-choice teksaške udruge, koja je dobro uočila uzrok problema: “Ako pogledamo činjenicu da 36 posto više Latinoamerikanki u Teksasu umre od raka debelog crijeva nego što je to na razini cijele države, jasno je koliko je Latinoamerikankama teško dobiti bilo kakvu skrb u Teksasu. Ako se klinike zatvore, one neće imati mogućnost pristupa pobačajima. Uostalom, mislim da mladež u Teksasu, pa čak ni odrasli, ne dobivaju pravovaljane informacije. Nemamo kvalitetan seksualni odgoj u školama. Sve o čemu se priča je apstinencija. Pa ako se to kombinira s obiteljskim životom gdje roditelji ne razgovaraju sa svojom djecom o seksu – to je recept za katastrofu.“{slika}
