Još uvijek djevojčice, no već imaju vlastitu djecu.
Mnoge bebe rođene su s komplikacijama, daleko od najbliže bolnice, a stopa smrtnosti majki i djece penje se do neslućenih visina. Niti budućnost ne izgleda svijetlijom. Djeca, kćeri tih dječjih nevjesti rađaju se automatski uključena u krug sistematskog zlostavljanja, nasilja i siromaštva.
“Mislila sam da ću živjeti bolji život, no na kraju nije ispalo tako“, govori Aracely, djevojčica koja je s 11 godina prisilno udana za muškarca od 34 godine. Kada je bila u četvrtom mjesecu trudnoće muž ju je ostavio tvrdivši kako dijete koje je nosila nije njegovo. Sada, sa napunjenih 15 godina, ona je samohrana majka koja odgaja svog sina.
“Dok sam bila trudna, on mi nije davao apsolutno nikakav novac. Sada je dječak već napunio godinu dana, no on ga još uvijek niti jednom nije došao vidjeti”, tvrdi Aracely. Ona je jedna od djevojaka koja je sudjelovala u projektu Too Young to Wed, fotografkinje i novinarke Stephanie Sinclair, koji se bavi dokumentiranjem situacije u Gvatemali, državi u kojoj je legalno da se djevojčice udaju s 14 godina, a u praksi i ranije.
UNFPA (Unated Nations Population Fund) u svojim izvještajima iznosi podatak kako se jedna od devet djevojaka u zemljama u razvoju uda prije navršene 15 godine, a sveukupno će se samo u ovom desetljeću oko 50 milijuna djevojčica diljem svijeta udati prije 15 godine života. Djevojke su obično siromašne, slabo obrazovane te žive u ruralnim predjelima – a njihovi su rani brakovi još jedna u nizu otegotnih okolnosti njihovih života.
Djevojke se bore sa svojim ulogama majki, njihov fizički i psihički stadij razvoja nipošto nije dostatan za podnošenje tako teških zadaća kao što je majčinstvo. Njihova nerazvijena tijela čine porod i dojenje opasnima i teškima.
“Majčinstvo je teško” – rekla je novinarki Sinclair četrnaestogodišnja Saida. “Kada se razbole, ne znam zašto je tomu tako. Ja nemam iskustva te ne znam što da činim s njima”.
Mlade majke suočavaju se i s povećanim rizikom od spolno prenosivih bolesti, fizičkog i seksualnog nasilja i preranog kraja obrazovanja. Organizacije za ljudska prava neprestano ponavljaju da bi mijenjanje normi koje opravdavaju dječja vjenčanja trebalo biti jedno od primarnih područja djelovanja u promicanju ljudskih prava.
“Te društvene norme mogu se mijenjati i mijenjanju se jednom kada roditelji i zajednice utvrde i shvate svu štetnost koju dječji brakovi čine, te samim time prihvate postojanje alternativa”, stoji u izvještaju UNFPA.
Izvještaj iz 2014. Equality Now-a, pod naslovom “Protecting the Girl Child“, poziva vlade zemalja da stanu na kraj prisilnim vjenčanjima te drugim povezanim oblicima kršenja ljudskih prava. “Dječji brakovi se ne sklapaju i ne odvijaju u vakuumu”, govori direktorica Equality Now-a, Jacqui Hunt.
“To je dio kontinuuma zlostavljanja djevojaka koje je često povezano s genitalnim sakaćenjima, trgovinom seksom, silovanjima, obiteljskim nasiljem, prisilnim hranjenjem prije braka te u konačnici uklanjanjem svih budućih mogućnosti i šansi za napredak tih djevojaka. Kada dječja nevjesta rodi, začarani krug siromaštva, slabe zdravstvene zaštite, ograničenog obrazovanja, nasilja, nestabilnosti, nepoštivanja vladavine prava kao i druge diskriminacije često se nastavlja i u sljedećoj generaciji, osobito za žensku djecu koju rode dječje mladenke”.
“Nažalost, dječji brak u prosjeku zahvati oko 14 milijuna djevojčica godišnje, te time legitimira kršenje ljudskih prava i zlostavljanje ženske djece pod krinkom kulture, tradicije, časti ili religije. To je dio niza dikriminatornih faktora koji počinju oblikovati život djevojaka od njihova rođenja te se nastavljaju kroz cijeli njihov život”.
Ovog vikenda, jedna skupina pokrenula je globalno izvješće o rodno diskriminacijskim zakonima diljem svijeta, koristeći hashtag #unsexylaws. U nevjerojatno jasnom svjetlu prikazano je kako takvi zakoni i prakse nisu relikti prošlosti. Samo u prošloj godini, Kenija je usvojila bračni zakon koji dopušta poligamiju bez pristanka prve žene, dok je Iran u 2013. godini donio kazneni zakon u kojem stoji da svjedočenje žene vrijedi manje od muškarčevog.
Indijski zakon, također iz 2013. godine, navodi: “Seks ili seksualni čin čovjeka sa svojom suprugom, nije silovanje osim u slučaju da je supruga mlađa od 15 godina”.
Na Bahamima, kazneni zakon iz 1991. definira silovanje kao čin nekoga tko je stariji od 14 godina, a ima seksualni odnos bez pristanka s osobom koja nije njegova supruga, na taj način dopuštajući silovanje u braku.
U Nigeriji, obiteljsko nasilje se opisuje kao korektivna metoda kojom suprug ispravlja suprugu ako ona pogriješi te se smatra zakonitim, dok u Gvineji žena ne može samostalno odabrati svoju struku ako njen muž izrazi protivljenje. Kazneni zakon Jemena, iz 1992. u svom članku 40. upućuje na to da žena “mora dopustiti (svojem suprugu) legitiman seksualni odnos s njom kada je u stanju pružiti ga”.
U Demokratskoj Republici Kongo: “Žena je obvezna i dužna da živi sa svojim suprugom te da ga slijedi gdje god da on smatra prikladnim da žive”. Također, Malta propisuje da ukoliko otmičar nakon otimanja osobe svoju žrtvu oženi, neće ga se kazneno progoniti.
Hunt dodaje: “Sve dok djevojka ili žena nije jednaka u zakonima i pravnom sustavu neke države, ona ne može u potpunosti sudjelovati u zajednici, niti ju se vidi kao jednaku. Pravno, ona je od manje važnosti”.
“Dvadeset godina nakon što se 189 vlada država obvezalo da ukinu bilo koje preostale zakone koji diskriminiraju na temelju spola, kao dio Platforme za djelovanje iz Pekinga, samo nešto više od polovice zakona istaknutih u našim izvješćima o toj temi su revidirani, izmijenjeni ili odbačeni – to je veliki uspjeh, no svejedno nedovoljan”.
Dok se mnoge siromašne obitelji nadaju kako će im udaja djece pomoći pri preživljavanju, to obično nije slučaj. Nekoliko djevojaka koje je Sinclair intervjuirala supruzi su napustili dok su bile trudne, na taj način ostavljajući obitelj sa samo još jednim ustima koje treba hraniti. Neke od djevojka opisale su to iskustvo kao iznimno uznemirujućim i za sebe i za svoju obitelj. “Rekli su mi da sam vrlo mala i da je prevelika odgovornost da se ja već sada brinem za nekoga”, rekla je Sulmi, četrnaestogodišnjakinja. “Bila sam pomalo tužna što sam se morala udati tako rano…”.
Prevela i prilagodila Ines Mihić
