Prije točno mjesec dana pisale smo o zaista strašnim prizorima na trinaestoj Povorci ponosa koja se održala u Istanbulu. Policijske službenice i službenici gotovo da nisu birale sredstva kojima su pokušali zaustaviti održavanje Povorke ponosa LGBTI osoba u Istanbulu. Vodeni topovi, gumeni metci, suzavac i fizičko nasilje nad sudionicama i sudionicima Povorke, kako to obično biva, nije bilo dovoljno da ih u njihovoj borbi za ostvarenje svojih temeljnih ljudskih prava pokoleba. Uz pomoć, prvenstveno, društvenih mreža fotografije i snimke policijskog nasilja – produžene ruke političkih moćnika predvođenih Erdoganom, obišle su svijet. Solidarnost koja se godinama gradi među feminističkim i LGBTI pokretom u Turskoj dobila je priliku biti sprovedena u djela.
O povezanosti feminističkih pokreta s LGBTI pokretom, o srozavanju slobode medija, kako na poštivanje ljudskih prava utječe dominantan politički diskurs Erdogana i njegove Vlade te o planovima za budućnost razgovarale smo s Mehmetom Akınom (koordinatorom za međunarodne odnose jedne od LGBTI organizacija u Istanbulu – SpoD) te Pınar Büyüktaş (nezavisnom LGBTI aktivistkinjom i feministkinjom).
Ovogodišnja Povorka ponosa bile je 13. po redu povorka u Istanbulu i do sada nije bilo problema s policijskim zabranama i nasiljem. Što se promijenilo, zašto se ove godine policija ponašala na ovaj način? Kako su sudionici i sudionice povorke reagirali/e i kako je na kraju Povorka završila?
Mehmet Akın: Prošlih 12 godina Povorka ponosa se održavala, bez nasilja i zabrana, svaki put krajem lipnja na istom mjestu. Ove godine, pak, policija je satima prije sudionika i sudionica Povorke došla na trg Taksim, i počela je tjerati ljude s trga i iz ulice Istiklal, glavne ulice koja vodi do Taksima. Uopće to nismo očekivali/e.
Službeno objašnjenje istanbulskih vlasti bilo je da su čuli glasine o navodnim protuprosvjedima ili mogućim napadima na nas. Međutim, policija je napadala sudionice i sudionike Povorke ponosa, a ne protuprosvjednike/ce. Navodne protuprosvjednike/ce mi u velikim grupama uopće nismo vidjeli oko Taksima. Neslužbeno je objašnjeno da je policija reagirala i zbog toga što se Povorka održava u doba mjeseca Ramazana, ali i prošle se godine održavala u isto vrijeme pa je ipak bila mirna i bez nasilja.
Neki/e su napustili/e prostor održavanja Povorke ali mnoge sudionice i sudionici ostale su i reagirale su na policijsko nasilje. Ne samo u glavnoj, već i u sporednim ulicama ljudi su se borili protiv više desetaka policajaca, koji su napadali sa suzavcima i gumenim mecima. Svaka je ulica tako postala posebno mjesto borbe i u svakoj se odvojeno formirala svojevrsna Povorka ponosa. Neke skupine (u kojima su bili/e i zastupnici/e u parlamentu) pokušale su ‘svoje Povorke’ završiti u ulici Istiklal, ali ih je policija nekoliko puta napala te su morale prekidati svoje obraćanje medijima i nastavljati kasnije.
Ovo je bila izborna godina u Turskoj, tijekom predizborne kampanje neki kandidati i kandidatkinje za parlament potpisali/e su prisegu za potporu prava LGBTI zajednice. Je li i to povezano s ovogodišnjim napadima? Prema vašem mišljenju, koliko je takva vrsta potpore bitna?
Mehmet Akın: Napadi su se dogodili zbog velikog napretka na polju LGBTI prava, zbog potpore političkih stranaka LGBTI zajednici te zbog popularnosti promoviranja LGBTI prava općenito. Na izborima su se kandidirale otvoreno gej i transrodne osobe, a 62 kandidata i kandidatkinje izjavili/e su da će,ukoliko budu izabrani/e, podržati LGBTI prava u parlamentu. Od njih 62, u parlament je ušlo 22 kandidatkinja i kandidata.
Mnoge općine blisko surađuju s LGBTI organizacijama i izrazile su svoju podršku Povorci ponosa ove godine putem profila na društvenim mrežama. Sve ovo jako plaši vodeću stranku AKP i predsjednika Erdogana. S obzirom na to da još nemamo novu vladu, vjerujemo da je guverner Istanbula dobio uputu od Erdogana, koji je otvoreno napadao HDP zbog njegova gej kandidata i izbornog programa koji je obuhvaćao prijedloge za promociju LGBTI prava. U ovogodišnjem izbornom procesu prvi se put u ovolikoj mjeri govorilo o LGBTI pravima unutar političke rasprave. Vodeća stranka također je iskazala svoje mišljenje i Erdogan je bio vrlo ponosan što “nije imao gej kandidata na AKP-ovoj listi kandidata”. Potpora političarki i političara HDP-a i CHP-a stoga je vrlo utjecajna i bitna.
Plaši li promjena u medijskom diskursu, podrška nekih političkih stranaka te broj ljudi u Povorkama ponosa tursku vladu? Je li ovo nasilje i na koji način povezano s AKP-ovim (i Erdoganovim) “neuspjehom” na posljednjim izborima?
Mehmet Akın: Mediji su posljednjih godina sve polariziraniji. Ukoliko ne podržavaju njihove politike, dominantni mediji nađu se na meti Erdogana i ostalih AKP-ovih političara. Međutim, postoje neki mediji koji im se suprotstavljaju iz drugih razloga. Između ova dva pola sve je veći broj medijskih grupa koje nam daju priliku da govorimo, ali to nikako nisu one grupe koje se boje Erdoganove moći. On je stvorio i neke nove novine i televizijske kanale koji su izravno vezani uz njegove prijatelje i rodbinu. Društvo je moralo uočiti Erdoganovu nadmoć u medijima i na posljednjim izborima.
Što mislite o izjavi guvernera Istanbula da je prajd otkazan zbog Ramazana? Koje su poljedice postavljanja jedne skupine “LGBTI osoba” protiv druge skupine “muslimana”? Mislite li da takav jaz postoji u društvu ili da je umjetno stvoren?
Mehmet Akın: Osobno smatram da Ramazan ili glasine o antiprosvjedima nisu logički dostatna objašnjenja za brutalno napadanje Povorke ponosa, već da se tu prvenstveno radi o velikom napretku na polju LGBTI prava posljednjih godina. Političke vlasti pokušavaju LGBTI osobe staviti u poziciju male marginalne skupine koja je u sukobu s društvom. Ne žele vidjeti da se LGBTI osobe nalaze u svim slojevima društva. Na ovoj su Povorci ponosa sudjelovale brojne gej i transrodne osobe, koje su ujedno i muslimani i muslimanke. One su isto bile napadnute od strane policije.
{slika}
Kakvi su vaši planovi za budućnosti? Očekujete li još više ljudi na sljedećoj Povorci ponosa u Istanbulu?
Mehmet Akın: Svake je godine na Povorci sve veći broj ljudi. I sljedeće godine očekujemo više ljudi jer je za mnoge od nas Povorka ponosa jedini događaj tijekom godine. Očekujemo i sudjelovanje drugih političkih i društvenih skupina kako bi nas podržale u borbi protiv policijskog nasilja.
U posljednjih nekoliko godina novinari i novinarke izložene su velikom pritisku koji je doveo u pitanje slobodu medija u Turskoj. Koliko je važna uloga medija u vašoj borbi protiv homofobije i transfobije? Utjecaj ostvaren pomoću društvenih mreža do sada je bio velik, možeš li nam reći nešto više o tome?
Čini se da su novinari i novinarke pod pristiskom AKP – a, zato me ne čudi što to utječe i na prava LGBTI osoba. Ti su mediji utjecajni s obzirom na to da većina ljudi ima televizore u svojim domovima, a televizijski su prikazni stereotipni. Naravno da takve vijesti ili rasprave na televiziji utječu i na viđenje LGBTI osoba. Zbog svega toga smatram da opresirane skupine u Turskoj jedna drugoj trebaju – pokazali smo da to možemo u borbi oko Gezija, sada s tim trebamo nastaviti.
{slika}
Kada govorimo o pravima LGBTI osoba koje pozicije zauzimaju ‘sekularisti’, a koje ‘islamisti’ unutar samog LGBTI pokreta i šire?
Pınar Büyüktaş: Postoje, naravno, različita mišljenja unutar LGBTI pokreta kada govorimo o religiji i politici, ali ne možemo ih podijeliti na ‘sekulariste’ i ‘Islamiste’, iako zasigurno postoje neki koji bi se tako identificirali. LGBTI pokret u Turskoj pokušava biti inkluzivan, ali to je moguće samo kada se svi i sve borimo za slobodu. Borimo se protiv dominantnog diskursa koji nam govori da smo ‘za sve same krive’. Zanimljivo je vidjeti kako LGBTI osobe krive same sebe zbog toga što su napadnuti i napadnute na Povorci – na mjestu na kojemu smo se okupili i okupile kako bismo pokazale da smo ponosne na to tko smo. No, to je s jedne strane i razumljivo, s obzirom na to da je upravo takav stav dominantan jer dolazi od naše Vlade, što je samo po sebi nasilje. Ljudi se susreću s različitim formama nasilja i opresije svakodnevno. Svakodnevno svjedočimo ubojstvima, zločinima iz mržnje, seksualnom nasilu; ubijaju se žene, trans* osobe, gejevi i lezbijke, a uz to smo svi mi izloženi i izložene, na ovaj ili onaj način, nasilju u školama, na poslu ili čak u svojim domovima. Sve to ne dolazi nužno od strane ‘islamista’ ili ‘sekularista’, sve je to posljedica opresivne političke volje koja ignorira naša prava pa čak i naše postojanje, time opravdavajući i pozivajući na zločine iz mržnje.
Možeš li nam reći nešto više o solidarnosti između feminističkih pokreta i LGBTI pokreta u Turskoj ? Postoje li točke neslaganja? Kako vidite razvoj solidarnosti i suradnje među feminističkim pokretima i LGBTI pokretom u Turskoj?
Pınar Büyüktaş: Smatram da je povezanost i solidarnost među LGBTI pokretom i feminističkim pokretom najvidljivija kada govorimo o suprotstavljanju opresivnom i seksističkom diskursu. Feministički pokret je, u usporedbi s LGBTI pokretom, fragmentiraniji, što znači da do neslaganja dolazi zbog različitih političkih pristupa. U isto vrijeme, jasno je da jedne od drugih učimo. Pokušavamo razumjeti različite perspektive pa su tako feminističke organizacije danas puno svjesnije različitih vrsta rodnog izražavanja, rodnih identiteta i seksualnih orijentacija. Sve je to rezultat imanja istog opresora i konstantne komunikacije među navedenim grupama. Postojala su, a vjerojatno će postajati i u budućnosti, neslaganja. No, ta neslaganja ne postoje zbog različitih prioriteta – vidjeli smo na prošloj Povorci ponosa kako je trenutno prioritet borba za slobodu. Sloboda je ključna i sve ostalo dolazi uz nju. Primjerice, pitanje transrodnosti bilo je poprilično strano za određene feminističke organizacije, dolazilo je čak i do konflikata, međutim, imale smo brojne sastanke, diskusije i što je najvažnije – slušale smo jedne druge.
Politički diskursi ponekad zamagljuju stvarna iskustva pojedinaca i pojedinki ili čak cijelih grupa. Kada stojite pored osobe, gledate se licem u lice, kada se slušate, odmah kreirate nove forme solidarnosti i političkog djelovanja. Na primjer, feministički pokret reagirao je javnim priopćenjem odmah nakon napada na ovogodišnju Povorku ponosa kako bi izrazio svoju solidarnost s LGBTI osobama. Nešto kasnije održan je prvi Feminističko – lezbijski i biseksualni marš u Istanbulu kao reakcija na spomenute napade. Zbog svega toga smatram kako će povezanost i solidarnost feminističkih pokreta i LGBTI pokreta biti sve snažnija u budućnosti.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
