Iako je zakonski minimum 100.000, poljska anti-choice inicijativa uspjela je u tri mjeseca skupiti pola milijuna potpisa potrebnih da bi njihov prijedlog zakona, kojim bi se uvela potpuna zabrana pobačaja, došao do prvog čitanja u parlamentu. 5. srpnja su, šareni, radosni i nasmiješeni, baš kao Željka Markić i ekipa 2013. godine u Hrvatskoj, predali 35 kutija s potpisima poljskom parlamentu.
O ovoj inicijativi, stanju po pitanju pobačaja u Poljskoj, ali i feminističkom pokretu i odgovoru na trenutni restriktivni zakon i predloženi još gori zakon razgovarale smo s pravnicom i aktivistkinjom za seksualna i reproduktivna prava Karolinom Więckiewicz.
Interes inozemnih medija za stanje reproduktivnih prava žena u Poljskoj je, nakon prvog uzleta početkom travnja, ipak nestao, a često nije bilo jasno o kojoj se neokonzervativnoj inicijativi radi, koje su točno njezine namjere, koji su razlozi njezine uspješnosti, koliko je povezana s Katoličkom crkvom, koliko s trenutnom poljskom vladom i slično.
Prije svega želim reći da u Poljskoj postoje dvije inicijative. O jednoj se priča jako puno i svi za nju znaju; svi prosvjedi događali su se protiv ove spomenute restriktivne inicijative pod nazivom ‘Fondacija Pravo na život’, koja ima web stranicu ‘Stop pobačaju’. Oni su i puno prije zakonskog roka imali 100.000 potpisa. Naime, iako se svijet dosad nije zanimao za ovu inicijativu, ona već nekoliko godina skuplja potpise za svoj projekt i svake godine prikupi oko pola milijuna potpisa. Postoje najmanje dva razloga zbog kojih je tek sad došla pod reflektore javnosti izvan Poljske.
Dakle, ono što oni ove godine traže je užasno: totalna zabrana pobačaja. Pobačaj ne bi bio dostupan u onom trenutku kad je ženin život ugrožen, iako oni tvrde da bi. Dalje, ova inicijativa predlaže izmjenu u Kaznenom zakonu prema kojoj je ubojstvo nerođenog djeteta nova vrsta ubojstva za koji žena također može biti odgovorna. Oni, dakle, ne žele samo promijeniti Zakon o pobačaju (koji, naravno ne zovu tako) nego i Kazneni zakon u koji ubacuju ubojstvo nerođenog djeteta, ali i oštećivanje nerođenog djeteta uslijed medicinskih intervencija za koje se ustanovi da nisu bile nužne. Prema sadašnjem zakonu žena ne može odgovarati za kazneno djelo pobačaja ili oštećivanja ploda, ali prema novom prijedlogu bi mogla odgovarati te čak ići u zatvor. Ova inicijativa nas uvjerava da žena neće biti kažnjena zbog spontanog pobačaja, ali ostaje činjenica da netko mora odlučiti, tj. dokazati da je taj pobačaj bio spontan.
Pretjeranost u predloženim izmjenama – totalna zabrana, odgovornost žena za pobačaj i oštećivanje ploda – jedan je od dva razloga zbog kojih su ljudi počeli reagirati. Ove su godine pretjerali i ljudi u Poljskoj su zaključili da je to previše. Međutim, bitno je naglasiti da je lani prijedlog bio vrlo sličan, ali nije bilo ovakve reakcije. Drugi razlog ovogodišnje reakcije je dolazak na vlast desne političke opcije. Imamo novu vladu, a s njome i veliki pokret protiv vlade, koji uključuje bavljenje ustavnom krizom i ugrožavanjem demokracije od strane nove vlade. Tom pokretu potporu daje i dio medija koji na sve moguće načine pokušava upozoriti na djelovanje konzervativne vlade pa tako i kroz isticanje ove inicijative protiv pobačaja i potpore koju je dobila od vlade. U prošlosti nitko nije vjerovao da ovaj zakon može proći u parlamentu, ali sad su se ljudi prepali.
Kolika je mogućnost da parlament usvoji ovaj zakon?
Mislim da potpuna zabrana i to da žene idu u zatvor nisu mogući scenariji. Stranka koja je na vlasti nije nikada pokušala promijeniti trenutni zakon, predsjednik stranke uvijek ističe da on sluša Crkvu, a da Crkva kaže kako je ovaj zakon koji mi imamo zapravo kompromis i kako je zadovoljavajući. Međutim, svake su godine predstavnici/e stranke na vlasti glasali za to da prijedlog ove inicijative ide dalje u parlament, ali je uvijek bilo odbačen. Vlada sad treba odlučiti želi li ili ne promijeniti ovaj zakon, ali mislim da je najvjerojatnije da će proći zabrana pobačaja u slučaju malformacije fetusa. Trenutno je većina legalnih pobačaja napravljena zbog malformacije fetusa i ova bi zabrana bila katastrofalna za žene u Poljskoj.
Zanimljiva je taktika koju je izabrala neokonzervativna inicijativa. Realno, svima je jasno da ovaj restriktivni prijedlog neće proći i da bi eventualno mogla proći zabrana pobačaja u slučajevima malformacije fetusa. Jasno je to inicijativi, ali pokušavaju s potpunom zabranom da bi dobili bar nešto, što nama odgovara jer su ovom taktikom uplašili ljude, koji su se mobilizirali protiv njihove ideje potpune zabrane pobačaja. Prošle godine, kad smo mi prosvjedovale protiv iste inicijative, nije nas podržalo previše ljudi. Sad, kad su otišli toliko daleko, na neki su nam način pomogli.
Tko su članovi/ce i vođe ove inicijative? Je li taj restriktivni prijedlog zakona pokreće skupina ljudi slična neokonzervativnoj struji u Hrvatskoj, koja je ideje uvela izvana i pokušava ih provesti u hrvatskom kontekstu, poput npr. Hoda za život?
Nismo uspjeli detektirati na koji je način ova grupa povezana s međunarodnim neokonzervativnim pokretom. U Hrvatskoj imate izrazito dobar i analitičan pristup neokonzervativnom pokretu i javnosti razotkrivate tko su ti ljudi i na koje su načine povezani i premreženi. Mi u Poljskoj ne radimo to na toj razini, nažalost. Imaju jaku strukturu i mrežu u Poljskoj, to je sigurno. Nisu povezani na neki vidljiv način i navodno nisu financirani od strane Crkve; na njihovim službenim stranicama piše da se financiraju isključivo putem privatnih donacija.
Ova inicijativa je različita od Hoda za život, koji također postoji u Poljskoj. Ja sam se našla u Zagrebu u trenutku kad se događao tzv. Hod za život i prosvjed ‘Obrani pravo na izbor’ i shvatila sam da su svi jako iznenađeni činjenicom da se Hod za život uopće događa u Hrvatskoj. Hod za život je normalna stvar u Poljskoj i njegovi organizatori su, meni se čini, više povezani s Crkvom.
Na samom početku spomenula si da trenutno u Poljskoj postoje dvije inicijative. O prvoj je, više-manje, rečeno sve bitno. Koja je druga inicijativa?
Najprije, tu je 100.000 osoba koje su se uključile u grupu na Facebooku ‘Cure curama’ i poručile jedna drugoj da se nešto mora napraviti. Međutim, tamo je, prema mojem mišljenju, jako puno osoba koje ne znaju što žele i uopće nisu pro-choice. To su uglavnom ljudi koji ne žele da trenutni zakon bude zamijenjen ovim predloženim od strane konzervativnih struja, ali to je sve; oni se ne zalažu za ukidanje već postojećeg restriktivnog zakona.
Kad kažem druga inicijativa, mislim na inicijativu ‘Spasimo žene’ koja radi na liberalizaciji zakona, tj. skuplja potpise za promjenu trenutnog zakona i bori se za to da pobačaj konačno postane legalan na zahtjev žene. Mi smo kreirale koaliciju koja je pro-choice, koaliciju kojom poručujemo da smo umorne od sprječavanja zamjene trenutnog zakona nekim još gorim. Svake smo godine prisiljene braniti ovaj postojeći zakon, koji mrzimo, i sad smo rekle ‘dosta’.
Koalicija se okupila oko jedne lijeve političarke i feminističke inicijative koja radi akciju svake godine za Dan žena, a ove se godine akcijom tražilo pravo na pobačaj na zahtjev uz slogan da je pobačaj zapravo pro-life, da se pravom na pobačaj borimo za pravo na život. U akciji je sudjelovalo samo oko 2.000 ljudi. To pokazuje da mi nismo pro-choice društvo i da se većina društva ne želi vratiti na stanje prije 1993. i prije zabrane pobačaja na zahtjev već da se samo želi očuvati postojeći zakon i da je problem samo ovaj pokušaj potpune zabrane pobačaja.
{slika}
Kako stojite s brojem potpisa?
Sve je više osoba koje su aktivne u prikupljanju potpisa i ovo je prvi put od 2011. da se nešto ovakvo događa: da se traži liberalizacija zakona, da se traži da pobačaj bude dostupan na zahtjev do 12. tjedna trudnoće, da se uvede seksualna edukacija, da kontracepcija bude dostupna… Zadnji put, 2011. godine, uspjele smo skupiti samo 30.000 potpisa. Na početku nisam vjerovala da ćemo ove godine uspjeti, ali sad vjerujem da se može dogoditi, iako bi moglo biti teško jer nam nedostaje još 10.000 potpisa. Imamo rok do početka kolovoza. Prema Zakonu o društvenoj inicijativi prvo čitanje je obvezno i mora se dogoditi unutar dva mjeseca od predaje 100.000 potpisa.
Kao što sam na početku rekla, ono što najmanje želimo je da trenutni zakon ostane ovakav kakav je sad. Istovremeno smo svjesne da se nalazimo u trenutku u kojem je najvjerojatnije da se taj zakon dodatno pogorša. Potpuna zabrana je apsurdna stvar, ali među trenutnim zastupnicima/ama postoji podrška za dodatnu restrikciju zakona.
Kad kažeš ‘mi’, pretpostavljam da misliš na feministički pokret u Poljskoj. Koliko su reproduktivna prava u fokusu poljskih feministkinja?
90-ih godina je feministički pokret bio snažniji nego danas. Previše smo puta gubile ovu bitku za reproduktivna prava jer je vlastima uvijek bilo važnije imati dobar odnos s Crkvom nego za ženama. Isto tako smo imale i svojih organizacijskih problema. 2011. godine nismo uspjele prikupiti potpise ne zbog nedostatka potpore u društvu, nego zbog problema u organiziranju i to nam je jako teško palo. Kao feministkinje previše smo se puta razočarale i morale gledati kako se sve mijenja na gore. Žene u Poljskoj znaju kako obaviti pobačaj, znaju da mogu otići u Njemačku ili nabaviti tablete i prevladalo je mišljenje da je to dovoljno. Još uvijek ne idemo u zatvor zbog pobačaja, možemo napraviti pobačaj u inozemstvu i nije se radilo previše da bi se promijenio trenutni zakon. Čini mi se da smo pale u ovu zamku i uvjerile same sebe, pogotovo nakon neuspjeha 2011. godine, da ne može bolje i da ne možemo promijeniti ovo stanje te smo kao feministički pokret ovo pitanje ostavile po strani. Sad smo se vratile, što je bilo jasno još od prosvjeda u ožujku.
Stav društva se mijenja. Mišljenje o pobačaju kao o uvijek teškoj odluci – cijeli taj jezik i retorika su pogrešni. Ja vjerujem da mi moramo mijenjati diskurs i početi o pobačaju pričati kao o pravu žene na izbor i odbiti upadati u diskusije o tome kad počinje život i slično jer to u konačnici nije bitno. Bitno je objasniti da bez obzira kad počinje život, fetus nije subjekt, fetus nije osoba i nema prava kao osoba.
Moja je taktika uvijek ukazati na to da žene nisu uključene u razgovor o pobačaju u desnim konzervativnim grupacijama. Ipak, te grupe vrlo uspješno guraju priču o tome kako je zabrana pobačaja zapravo ZA žene, da one uvijek trpe nakon pobačaja, da imaju post-pobačajni sindrom, da je to uvijek loša odluka, da postoje zdravstvene posljedice pobačaja…
Naši su se neokonzervativci s ovog fokusa na fetus i početak života prebacili na ekonomski diskurs. Pokušavaju zabraniti pobačaj, iako to u ovoj fazi ne žele priznati, ali je cijela retorika Hoda za život bila temeljena na većim ekonomskim pravima žena.
Kod nas se toga još nisu dosjetili. Samo su u prijedlog Zakonu uključili mogućnost ekonomske pomoći u slučajevima kad je trudnoća posljedica kaznenog djela ili je dijete rođeno s teškoćama u razvoju. Uz to, tvrde da će potpunom zabranom pobačaja država financijski profitirati jer se neće trošiti novac na pobačaj, što je apsurdno. U dio nakon rođenja djeteta i kako financijski izdržati nakon što rodiš, oni uopće ne ulaze.
Koje su trenutne taktike poljskog pro-choice pokreta, na koji način uokvirujete svoje zahtjeve i što točno želite postići?
Mislim da je bilo jako hrabro ići s ovim izraženim pro-choice stavom, koji nije popularan, a ja mislim da je izrazito bitan. Često smo se uvjeravale i često su nas uvjeravali da je to pretjerano i da takvom retorikom ništa nećemo postići. Odlučile smo u 4. mjesecu početi zagovarati liberalizaciju pobačaja i objasniti da mi imamo zabranu pobačaja, da smo mi jedina zemlja u tom dijelu Europe koja ima zabranu pobačaja.
Moramo početi pričati o tome da u najvećem broju slučajeva žene pobace kad ne žele biti trudne, a naša im država to zabranjuje. Tu se već radi o zabrani pobačaja, moramo to početi ponavljati. Trenutni zakon nije kompromisni zakon, kako naši političari tvrde. S jedne strane imamo Kanadu u kojoj je pobačaj medicinski zahvat kao i svaki drugi, a druga strana je npr. El Salvador gdje vlada potpuna zabrana pobačaja i liječnici i žene idu u zatvor. Kako možemo reći da je poljski zakon u sredini? Nije. U sredini je zakon u Hrvatskoj. Ja tako želim pričati o pobačaju – da je sredina kad imaš ograničenje do kad možeš prekinuti trudnoću i slično, što dosad nije nailazilo na odobravanje. U trenutku u kojem smo mi početkom 4. mjeseca imale prosvjed ne protiv restriktivnog prijedloga zakona, već protiv ovog trenutnog zakona, napravile smo veliki korak naprijed. Bilo nam je jasno da to neće dobiti neku široku podršku, ali bilo nam je važno uvesti novu retoriku afirmacije pobačaja kao zahvata koji u suštini jest za dobrobit ženinog života. Puno žena s kojima sam razgovarala kažu da je napraviti pobačaj kad ne želiš biti trudna najbolja stvar koja ti se može dogoditi, a da je loše sve ono uokolo: kad ne možeš pričati o tome, kad ne znaš koga nazvati, kad ne znaš je li to kazneno djelo ili ne, jesu li tablete koje želiš kupiti sigurne, i slično.
Mi smo prosvjedom htjele poručiti da smo mi žene koje žele pomoći svim ženama koje žele pobaciti, da se zalažemo za ženino pravo na izbor, da se želimo maknuti iz diskursa u kojem je pobačaj uvijek teška, dramatična odluka. Naravno da može biti, ali nije uvijek tako. Moj cilj nije da se pobačaj ne događa, ali cijelo vrijeme smo imale i prihvaćale retoriku da i mi želimo što manji broj pobačaja, čime zapravo podržavamo ideju da je to loše, teško i dramatično. Naravno da je bolje da do neželjene trudnoće ne dođe, ali mi, ukoliko želimo promijeniti postojeći zakon, moramo početi govoriti da prekid trudnoće nije najgora stvar na svijetu.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
